Wednesday, May 23, 2012

Thursday, October 14, 2010

Nekad je nepristojno biti tužan. Na nekim mjestima je bezobrazno biti neraspoložen i misliti duboke misli. Bhimtal je jedno od takvih mjesta. A ja sam nekako nepristojna i bezobrazna večeras. I neka, mogu uvijek da se nadam da je PMS, iako sam sigurna da nije, ili da nešto nije bilo u redu sa hranom, iako nisam ni večerala.
Ali, postoji jedan oblak koji me prati. Jedan oblak kome bježim godinama, a on me stiže i ne ostavlja me na miru. 
I nije više bitno ima li oblak ime, izmišljam li ja njega ili on pravi novu mene, kad će otići i da li će i ko, čime i kad raspršiti. On je moj isto koliko i bilo koji osmijeh, uvuče se u torbu koliko god se ja trudila da pakujem samo sunčane dane i ima dovoljno snage da me doprati i do Himalaja.
Nije to bilo kakav oblak. To je jedan od onih poznatih, onih koji te ne iznenađuju ali na koje se ne možeš navići. Moj, najmoj. Jasno ga razlikujem od ovih svijetlih, maglenih oblaka sa Himalaja. Oni su kao pamuk, nježni i utješni. Oni u sebi nose poglede na jezera i vrhove, kroz njih se naziru veličine i ljepote. Ovaj moj je prosto oblak, nosi kišu, oluju, munje. 
Ima dana kad me izgubi i, kao jedan metak lutalica koji je gonio jednog Matiju, "pogrešno me traži oko Zemlje, vučen tajnim magnetom mog čela".
Ima i onih drugih dana kad pokušavam da mu umaknem, pravim se da ga ne vidim, zamišljam da je to običan oblak koji je sasvim slučajno tu, tražim sličnost sa drugim oblacima ne bih li ga među njima izgubila.
Ima i dana kao danas. I ne znam da sam pronađena  jer ne gledam gore, obećala sam sebi davno da neću ja njega tražiti, samo mi odjednom,postane hladno. Onda sve ide brzinom svjetlosti, u isto vrijeme vidim oblak, shvatim da sam u sjenci, zapljusne me sve što taj oblak iz sebe može da izbaci. 
Onda više nisam na Himalajima, nisam na predivnoj obali predivnog jezera, u zemlji koja je moja kao da sam se u njoj rodila. Onda sam samo ispod oblaka. I svjesna sam samo tog trenutka u kome ja, opet sama, stojim ispod svog oblaka. I on podsjeća na kuću isto koliko i drage fotografije.
I onda patetika. Da uveliča poraz, jer ništa na svijetu ne prezirem kao patetiku. A ne poznajem nikog ko joj je skloniji.

Sve to ne zavisi od mene.
Setim se kako beše lep,
nad vodama dubokim nekim,     
kao Mesec beo, sa lukom tankim i mekim,         
jedan most.
I, vidiš, to uteši me.
Ne zavisi od mene.
Dosta je da tog dana,
zemlja oko mene zamiriše preorana,
ili da oblaci prolete,        
malo niže,     
pa da me to potrese.
Ne, ne od mene.
Dosta će biti ako, jedne zime,
iz vrta jednog zavejanog
istrči neko ozeblo, tuđe, dete                      
i zagrli me.
Miloš Crnjanski  

I zaista, ne zavisi to od mene. 

Saturday, October 9, 2010

"Ima na svetu mirnih, dobrih ljudi
koji kroz život nečujno i tiho gaze,
kao da nogom stupaju po pamuku.
A naše oči nikad ne opaze ni njih
ni njinu radost ili muku"
Ove stihove sam naučila u osnovnoj školi. Pjesma se zove "Ljudi sjenke". I to je skoro sve čega se sjećam. Mislim da su poslednji stihovi "I samo crni posmrtni plakati objave da su i oni među nama živjeli". Neću potrošiti ni tih par minuta da saznam ko je i kad napisao ovu pjesmu. Samo ću da prepričam kako sam je se sjetila i zašto.
Rađeš ima 28 godina, vozač je i govori engleski dovoljno dobro za svoj status i obrazovanje. Danima ga srećem i svaki put me pozdravi sa nekim osmijehom u kome ima i tuge i radosti i nekog zazora ali i nekog mira i umora. Nisam se ni zapitala svih ovih nedelja kako to da je on tu stalno, kako to da njegov posao nema radno vrijeme, on je tu kad god nekom nešto zatreba (ispada da je on još i dobro prošao, ljudi za koje on radi bar ne vode noćni život pa je on posle zalaska sunca potpuno slobodan).
Juče je Rađeš vozio mene i Elija i objašnjavao mi kako se slavi Navaratri, šta se radi, ko je Rama a ko Ravana. Pitao me je kako se tačno zovem. Onda mi je rekao da ima 28 godina i da je oženjen. Tek kad je počeo da priča kako je u braku godinu i po i kako je žena sad sa svojom majkom jer on mora da radi, postalo mi je jasno kako njemu to leškarenje i nerad u hotelu na Himalajima (on je, naravno, u dijelu za poslugu - još jedna tekovina koje se Evropa oslobodila, srećom) i te povremene vožnjice koje obavlja da bi udovoljio nečijem hiru, nikako ne odgovaraju. On je zaljubljen i pati jer mu je žena sama.
A onda me je potpuno slomio. Rekao mi je "Imao sam sina, ali sam ga imao samo pet dana. Onda je on umro. I nije nikad došao u svoju kuću. I sad nemam sina. Od avgusta ga nemam." Te rečenice su potresne kako god da su izgovorene ali, taj engleski i taj izbor riječi, i taj glagol "imati" koji jasno govori kako ga je on u svojoj glavi i u svom srcu imao mnogo prije nego što se rodio i kako se još nije ni navikao na to da ga nema. To ponavljanje me je dotuklo. I ne znam kako sam izdržala da ne zaridam tu, pred čovjekom koji svakako zazire od mene, zbog njegove muke. Opet jednostavnost, i opet nedostatak tragike.
I tako je jedan mirni i dobri čovjek gazio kroz svoj život tiho i nečujno, vozio tuđe dijete i ničiju ženu po savršenim planinskim putevima dok njegova žena sama oplakuje dijete koje mnogo duže nemaju nego što su ga imali.
Gradić je potpuno promijenjen od juče. Navaratri se slavi na veliko. Na sve strane su novi štandovi sa svim i svačim a na oba kraja grada postavljene su pozornice. Svake večeri će se izvoditi predstave sa religioznom tematikom. Ovdje je religija toliko duboko upletena u živote svih ljudi da se ne može nigdje povući linija koja bi razdvojila običan život od religioznog. Svakog jutra srećem ljude sa svežim binduima (tačke na trećem oku se stavljaju u toku ili posle molitve), ljudi kroz hram koji se nalazi u centru sela prolaze kao kroz svoju kuću, svraćaju da se pomole ili se bar okrenu i poklone statui Šive, djeca se igraju ispred hrama i svako malo neko od tih klinaca na brzinu izuva papuče, na brzinu se pokloni (pranam) prema oltaru i onda ide u potragu za loptom koja je pala negdje ispod tih stepenica. Za njih je Šiva podjednako živ i prisutan u njihovim životima kao i njihov deda kome se isto poklone svakog jutra sa sklopljenim rukama i dodirnu mu koljena ili stopala u znak poštovanja.
Večeras planiram da nagovorim nekog da me prati, voljela bih da vidim bar jednu od tih predstava. Devet noći zaredom će se na pozornici pričati priče o različitim oblicima Božanske Majke (Devi) i o mnogim drugim božanstvima (Ganeša, Šiva, Hanuman). Desete noći se izvodi predstava o Ravani (demonu koji je oteo Situ od Rame) i na kraju se spaljuje lutka koja predstavlja Ravanu u znak pobjede dobra nad zlom.
Sinoć sam do kasno sa terase slušala muziku, mogla sam da osjetim radost sa kojom ti ljudi prate te, sto puta viđene priče, a danas sam otišla da vidim kako izgleda pozornica u toku dana. I opet, djeca se igraju i trče po čitavoj pozornici i gledalištu. Pozornica je jednostavno ali divno ukrašena, na sve strane lepršaju šarene tkanine i sve je posuto cvijećem. Jako me je dirnulo sve to, podsjetilo me je na pozornicu koju smo imali u osnovnoj školi i na predstave koje su tamo izvođene a koje su bile moj prvi dodir sa performansom uživo. Te predstave i recitali su mi tad bili isto tako živi i potresni kao i velike predstave koje gledam na velikim scenama. Ima nečeg beskrajno lijepog i djetinjasto dirljivog u amaterskim pozorištima i u publici koja ih voli.
I ima nečeg neophodnog i životno značajnog u ponavljanju priča o borbi između dobra i zla, o anđelima i demonima i o konačnoj pobjedi dobra.
Danas je drugi dan Navaratri praznika.
"Ratri" znači noć,a "nava" znaći devet.
Tokom Ratrija se obožava Bog u svojim  različitim ženskim oblicima, Devi (Božanska Majka) kao Durga, Lakšmi i Sarasvati. Prve tri noći se obožava Durga, naredne tri Lakšmi i na kraju Sarasvati Devi poslednje tri noći. Poslednji, deseti dan, se zove Viđajadašami. "Viđaja" znači pobjedu nad našim sopstvenim umovima.
Durga Mata (Majka Durga) se obožava da obriše sve nevolje, krivice, blokade i napravi mesta za bolje stvari koje će doći tako što će skloniti sve prepreke koje zaustavljaju naš emotivni, mentalni i fizički rast.
Lakšmi Mata se poziva da da zdravlje, bogatstvo i obogati nam umove i živote svim dobrim stvarima i da nam uspjeh u našim nastojanjima.
Sarasvati Mata se obožava da nam da mudrost i znanje koji su dva najdragocjenija posjeda.
Mudrost je alat koji nam nam omoućava da vidimo razliku između dobra i zla, ispravnog i pogrešnog, unutrašnjeg i spoljašnjeg i da uvježmo kontrolu uma koja će nas zaštititi od spoljašnjih i unutrašnjih iskušenja.
Mudrost, direktno ugrađena u znanje, je sila nakoju treba računati, Neki od najvećih ljudi koji su živjeli na Zemlji su bili obdareni ovim prenostima, Krišna Bhagavan, Mahavira Bhagwan ili Adi Šankaračarja.
Mudrost, ugrađena u znanje i praktično primijenjena obogaćuje ne samo naše živote već i živote onih sa kojima smo u kontaktu.
U toku Navaratri slavlja pjevaju se himne u slavu Božanske Majke, posti se i moli (čitaju se molitve kao Durga Kavač, Durga Saptašti, Durga Sukta).

Wednesday, October 6, 2010

Na putu ka planinama, posle nekoliko sati vožnje po "safari like" putevima, svratili smo u hotelčić koji je izgledao kao foto montaža. Ni traga pretjeranoj pompeznosti skupih indijskih hotela, niti skrnavosti onih jeftinih. Blještavo zeleni travnjak, sve sija od čistoće. U hotelu restoran, brza hrana a na meniju sto čuda kojima ne znam ni imena ni ukusa. I tu se ja odlučim za sok od manga i čokoladicu u foliji.
Deset minuta kasnije, za stolom prepunim hrane, dok sam se pripremala da otvorim sok, dragi domaćin kome se ništa ne odbija se okrenuo prema meni držeći u ruci neku hrskavu krofnicu iz koje je kapalo na sve strane. "Otvori usta jako!" Sekund kasnije čitava krofnica mi je bila u ustima.
I još sekund kasnije doživjela sam eksploziju ukusa! Suze su mi krenule na oči a svi receptori u ustima su zaskičali u isto vrijeme. U jednom zalogaju osjetila sam sve ljute, slatke, gorke, slane, opore i prijatne ukuse koje sam mogla da zamislim,
Malo čudo se zove panipuri. Pani je riječ za vodu, a puri su palačinkice (ili palačinke) koje se u toku prženja naduvaju. Hrskavo ispržen puri se probije sa jedne strane i u njega se sipaju čatniji. Čatniji su u stvari sosovi koji variraju od gusto kremastih do potpuno vodenjastih. Panipuri (ili golgapa, kako ga zovu ovdje na sjeveru)  se jede u jednom zalogaju.
I to kakvom zalogaju!
Zna se da ja nisam neki ljubitelj indijske hrane i da se moje priče uglavnom svode na isprdavanje sunđerastih kolača koji plivaju u vodi i crvenih sosova od kojih te obliva znoj, ali, panipuri je dobio moj glas. Naravno, teško da ću ga baš ubaciti u svoju dnevnu ishranu, prije će biti da ću mu se vratiti kad poželim malo gastronomske avanture.
Da tražim recept?

Tuesday, October 5, 2010

Jedna obična indijska porodica odlučila je da provede vikend na  jezeru. Putovali su nekoliko sati lošim putevima, ali, nije to ništa naspram svježeg vazduha koji ih čeka na Himalajima. Usput su nekoliko puta popili čaj, divili se prirodi kroz oblake prašine, ogovarali rodbinu koja štedi novac i ne troši ga na ovakve predivne vožnje.
Stigli su do jezera još i ranije nego su planirali. Duga šetnja, vožnja brodom, ručak i ko zna šta sve ne. I opet, divili su se jednostavnosti života i sreći koju uživa srednja klasa u Bharat Mata zemlji.
Taman su se spremili da se upakuju u kola i krenu natrag u idilu modernog doba kad je iz šume izronila žena sa djetetom u nekakvim kolicima. Ništa slično nikad do tad nisu vidjeli. Spremno su povadili aparate i telefone i krenuli da cakaju. E, baš im je ovo dobro došlo, ko se tome nadao. "Gospođo, samo malo, stanite! Okrenite malog!"
Ovaj put je ispao i više nego što su očekivali. Dijete i žena su bacili u zasjenak sve događaje dana. Ko je očekivao toliko razloga za kikotanje na nekom ne tako prometnom parkingu koji nudi samo prosječno lijep pogled na jezero.
I divno od drage žene što ih je fotkala. Može svojima kod kuće (u Siberiji ili Siriji) da pokazuje fotografije i da se hvali kako je upoznala jednu divnu indijsku porodicu, tipične predstavnike indijske srednje klase ponosne na svoje tradicije ali i spremne da prihvati sve što donosi novo doba (ako ne podrazumijeva otkrivanje ramena, koriščenje lijeve ruke za klopu i neko pretjerano čišćenje svega i svačega).
http://striborforest.blogspot.com/2007/10/tradicija-vs-sopstvena-volja.html 


Eto, i brat mi se jedini zapitao oko istih stvari.
Ja bih da dam svoj glas. Čini mi se da je doćeralo cara do duvara i da bi moj omiljeni astrolog zajedno sa mojim omiljenim stilistom i omiljenim mi radnikom udarnikom mogao da se odluči za tradiciju i da mi odabere muža. 
Pa, kud puklo da puklo!
Napravite oglas, riješite to i kad se vratim iz Indije, da me fino predate. A ako se odlučite za nekog ovdašnjeg, isto može, samo mi javite da prodam kartu koja je rezervisana, potrošim te pare i da se posvetim učenju stvari od bitne važnosti. Ne bih da me udate za Indijca a ja ne znam  da koristim tandur. Ne mogu da tražim da mi se kupuje rerna dok ne rodim bar jednog sina a čapati se jesti mora.
http://en.wikipedia.org/wiki/Tandoor
Indijci koji govore engleski imaju puno razumijevanja za mene, ovdje u Bhimtalu.Većina lokalnog stanovništva niti govori engleski niti za tim postoji potreba. Iako je jezero prilično poznato i posjećeno tu su skoro isključivo Indijci. Nainital i ostala jezera su neznatno popularniji među strancima, ali, valjda zato što su Rišikeš i Haridvar i ostala mjesta pored Gange vrlo popularna, jezera su ostala skoro nepoznata ljudima van Indije (hihihih, a to su samo dvije trećine čitavog svijeta).
E, digresija digresijina mi ne dozvoljava da napišem kako sam juče upoznala dvoje dražesnih ljudi, imaju djevojčicu od dvije godine koja se značajno zgledala sa Esiasom i zaustavila se da ga bolje osmotri pa smo i mi krenuli da ćaskamo dok su se njih dvoje odmarali i razmjenjivali keksiće. Dragi ljudi su ostali sa mnom skoro sat vremena na ulici, ispričali mi svašta o svom životu i pitali svašta o mom. Mladi su i divni i zaljubljeni,  i brak im je ugovoren. Ja pitala i oni mi rekli. I rekoh, kad već pitam da budem do kraja nepristojna, upitam ih i da li bi mi pričali o tome svemu, kako su se osjećali ranije, šta su im rekli o budućem partneru, ili bilo šta se toga tiče.
Dobila sam potpuno nevjerovatan odgovor. Da, naravno, s radošću. Ja mislila da će se malo nećkati, kao, znaju da mi se mi pomalo zgražavamo tih običaja i smatramo ih vrlo zastarelima.
Ali, ne! Dvoje obrazovanih ljudi (on je inženjer a ona je nešto kao ekonomista) mi na mostu ispriča kako je ugovoreni brak mnogo bolji i kako je njima naš način biranja partnera nepouzdan i hazardan.
I da, rado  će mi ispričati, uz kafu ili čaj. I pozvaše me ljudi da im dođem u kuću, da vidim kako žive, da jedem kod njih, da me vode u hram u kome se mole i u kome se za njih rade puđe. Nedavno su se doselili i nemaju baš mnogo prijatelja u Haldvaniju i njoj bi dobro došlo da sa nekim malo šećka i po radnjama, još ne radi i stalno je sa djetetom. I eto, dobiću potpunu priču o tome kako izgledaju ugovorena vjenčanja. 
A baš juče vidim novine od nekoliko strana u kojima su samo ti bračni oglasi. I to sve po redu, podijeljeni po kastama, oblastima, narodima. I opet, sa svojim predrasudama o takvom braku očekivala sam da u oglasima vidim da su to ljudi koji ni po čemu ne pripadaju mome svijetu. I opet, ne! Većina oglasa koje sam pročitala govore o  obrazovanim ljudima, a među njima je veliki broj ljudi koji su studirali u inostranstvu (naravno, uglavnom Amerika i Britanija). Oglasi su detaljni, puni hvale o đuvegiji i vrlo precizni u opisu buduće nevjeste. I opet, još jedno "ne" mojim predrasudama, ne traže se djevojke sa dobrim kućanskim vrlinama već one koje su obrazovane (u nekima se navode i preferirana zanimanja buduće supruge).
Prosto se suzdržavam a da ne budem ironična. 
I neću ni biti ironična. Samo zato što sam do sad upoznala dva para koji su mi po mnogo čemu slični i oba para su u ugovorenom braku. I niko ih na to nije ni prisilio. Nisam sigurna šta bi se dogodilo da su odlučili da sami odaberu partnera, da li bi roditelji takvo nešto uopšte dozvolili, ali, činjenica je da niko od njih to nije ni poželio. Oni do ljubavi dolaze malo drugačijim putem, upoznaju se u braku sa tom osobom koja im je slična po statusu, obrazovanju, porodičnim okolnostima i čiji čart je takođe u skladu sa njihovim.
Neću da donosim sud. Ne mogu da ga donesem. U ovom životu, mom životu, ugovoreni brak ne postoji kao opcija. Zato ću ja morati da se odlučim za ovaj drugi, tzv "brak iz ljubavi". Ipak, u mojoj dragoj zemlji u kojoj se ljudi vjenčavaju iz ljubavi ja znam mnogo žena koje bi divno voljele, bile divne majke, supruge a koje su vrlo usamljene. Takvih u ovoj zemlji nema, ili ih ima vrlo malo. Ovdje su lijepe i pametne žene na visokoj cijeni. 
No, sačekaću da vidim kako će izgledati priča o tom braku. Ko je odabrao? Da li su imali više opcija? Fotografije? Telefon? Ili su prosto na vjenčanju podigli veo ili spustili list pana* koji je ona držala ispred lica dok nije stala pred oltar, i upoznali se?

*Pan ili betel je drvo koje raste u južnoj Indiji a lišće tog drveta se žvaće. Istovremeno služi kao osvježivač daha i antiseptik a ubrzava i varenje. Često se služi posle jela ili se nudi gostima čim dođu u kuću. Ima ukus ali ja neću ni pokušati da ga objasnim jer bi to bilo isto kao da pokušavam da nacrtam indijski sopran i način na koji one pjevaju malo u falsetu, a zna se kako ja loše crtam.

Sunday, October 3, 2010

Djevojčice idu u školu. I svaka nosi cvijeće, za profesorice i za devate. Sve su isto obučene i imaju iste frizure. Različite su samo boje zastavica, one označavaju razred.
Juče sam i ja dobila cvijet. I komplimente. I kikotanje.
Da li naša djeca još beru cvijeće za nastavnike?
Hoće li i djeca ovih djevojčica imati poštovanja i ljubavi za svoje učtelje?
Bhimtal je dobio ime po jednom od centralnih likova iz Mahabharate. Bhima je jedan od Pandava, sinova Pandua koji je bio sin Rišija Ved Vjase. 
Bhima se od svoje braće razlikovao po stasu i nezamislivoj snazi. Njegove moći su slavljene u epu : "Ni jedan od nosilaca topuza nije nalik Bhimi i niko nije tako vješt u jahanju slonova. U borbi, kažu, ne popušta čak ni Arđuni, a po snazi ruku jednak je desetini hiljada slonova."
Bhimasena je poznat po tome što je pratio Bhagavata Dharmu do krajnjeg dometa dostupnog Đivama.
Vjeruje se da se u Bhimtal jezeru Bhima kupao sa jednom od svojih žena, Hidimbi, koja je bila rakšasa.

Pored Bhimtal jezera je hram u kome je Bhima obožavao Šivu (Bhimkešvar hram).  

Indija dobro čini i mom poslovičnom perfekcionizmu vezanom za bilo kakvu pisanu riječ. Inače se nikad ne osjećam dovoljno hrabro da kažem da je nešto gotovo. Sve što sam napisala zvuči mi nedorečeno.
Prethodne postove koje sam napisala u Indiji nisam ni pročitala kako treba prije nego što sam pritisnula "publish". Razlog je to što uglavnom nemam vremena za redigovanje, dovoljno je što imam vremena i za pisanje. Činjenica da praktično ne govorim  srpski veće nedeljama (ili sad većmjesecima) utiče valjda pozitivno na moje samopouzdanje jer, kako god da nešto sročim na jeziku moje duše i moga mozga, zvuči mnogo bolje i bliže onome što sam zaista htjela da kažem nego bilo šta što u toku dana kažem na engleskom.
I evo, upravo ovog trenutka sam shvatila da je u prethodnoj rečenici riječ " engleskom" napisana sa velikim "E". Zgrozila sam se!
E, kako god, prija mi da pišem. I evo, pišem.

Thursday, September 30, 2010

Couch surfing nije baš najrazvijenija stvar u Indiji i nisam mislila da ću imati mnogo priča o tome da podijelim, ali- ne lezi vraže.
Ulogovala se ja u Delhiju na nekoliko minuta samo da provjerim neku porukicu i izlogovala se. Nekoliko dana kasnije, već smo bili u Bhimtalu, konektujem se ponovo i dočeka me, ni manje ni više nego 18 poruka na CS.
Smijala sam se do suza! Svi bi da me vode negdje, da me ugoste, da putujem s njima, da jedemo zajedno, da mi pokažu hramove bitne, ma, sve u svemu, mogu da biram šta oću, samo da se javim. 
E, nisam mogla da vjerujem. Šta radi malo plave kose i plavih očiju!
Naravno, nisu sve poruke poslali slobodni mladi (i premladi) Indijci, jedan je poslao lik koji živi sa porodicom i jedan je stigao od djevojke koja voli Evropu i radovala bi se da upozna nekog ko dolazi odatle. Ah, zasad je najveći izazov odabrati. Svi su se fino sročili, svi su vrlo distancirani i puni poštovanja. Indijci!
Ne znam koliko su u pitanju njihove predrasude o ženama sa zapada i koliko su ta mišljenja uopšte predrasude. Žene koje dolaze iz Evrope i Amerike su, po njihovim standardima, lake. I to nije predrasuda, to je prosto stvar drugačijih običaja. U Indiji se i dalje cenzurišu eksplicitni poljupci u filmovima, većina filmova sa zapada prođe kroz komadanje prije nego se prikaže.
U Indiji je film Brokeback Mountain, inače potresna priča o velikoj gej ljubavi, priča o dva kauboja koji su se upoznali na planini i sprijateljili, onda se oženili i nastavili da svake godine pecaju zajedno. Onda se jedan razveo a jedan umro. Od poljubaca, dodira, drame nema ni traga.
Stoga, potpuno je razumljivo da i najčedniji među ljudima sa zapada ovdje djeluje kao oličenje orgijaša. Ovdje se sve to dešava ispod žita, prikriveno i prekriveno beskrajnim ograničenjima.
Neću da griješim dušu i da pretjerujem, činjenica je da su ovdje ljudi nevjerovatno gostoljubivi. Nikog ne mrzi da izmijenja svoje planove da bi ugodio gostu. I dirnuti su kad shvate da neko voli Indiju i da poštuje običaje. Svako kome sam se obratila za bilo kakvu pomoć je uradio i više nego što je mogao.
I opet, ja se u ovoj zemlji osjećam kao kod kuće. I među ovim ljudima koji izgledaju potpuno drugačije, i dalje se osjećam kao kod kuće.



Wednesday, September 29, 2010


Dva gradića su vrlo blizu Bhimtala,  Kathgodam i Haldvani (Haldwani). To su gradići koji se praktično sastoje od nekoliko ulica i bili su seoca sve dok nije napravljena željeznica. Poslednja stanica indijske željeznice je Kathgodam, odatle se ka Himalajima ide kolima (konjima, kravama, psima, rikšama, motorima –nisam vidjela da uprežu miševe i mačke, ostalo je sve tu).
New Delhi, Mohan Nagar, Ghaziabad, Babugarh, Gajraula, Joya, Moradabad, Rampur, Bilaspur, Rudrapur, Lalkuan, Haldwani, Kathgodam i Bhimtal.
To su gradovi i gradići kroz koje smo prošli na putu. Zvuče bajkovito, ali nisu ni približno bajkoviti.
Svi pričaju o igrama, izgleda da će biti totalni fijasko. Najveći hit, svi timovi koji učestvuju na igrama su imali komentare na higijenu, uslugu, nedostatak ovoga I onoga, i jedan od ministara (ili već neka velika faca u Indiji) je rekao da o tome ne treba razgovarati, da su standardi u vezi sa higijenom u Indiji prosto drugačiji. Hahaahh, kakva glupost!
Indiji će biti potrebne decenije da sredi pitanja higijene, ovdje su ljudi toliko naviknuti na prljavštinu i smeće na sve strane,da ja ne mogu ni da nazrem način da se to izmijeni. Nikako mi ne ide u glavu kako je moguće da im to toliko ne smeta. Danas smo ušle u jednu radnju koja se toliko osjećala na vlagu da niko u Srbiji ne bi ni pomislio da tu otvori butik, nema osobe koja bi tu radila ili kupila nešto. Ovdje to izgleda ne smeta ni ljudima koji tu kupuju (a cijene su iste kao u Srbiji, prodaju zapadnu garderobu I to skupu) niti onima koji tu rade. Momci, njih trojica, sjede i uživaju u zagušljivosti. Prosto mi je došlo da ih pitam imaju li oni nos, išta osjećaju li…
No, to sve što bih ja da pitam ovaj narod po ulicama ne može se ni nabrojiti. Ali, džaba mi, niti me oni razumiju (engleski im je vrlo oskudan) nit bih ja imala živaca da im objasnim na šta sve mislim.
Najčudnije od svega je što su samo dijelovi gradova takvi, iza tog haosa, smrada i prljavštine samo izroni savršeni park, dvorište škole, hotel, privatna kuća sa sjajnom baštom. Bajkovito… Kako ne požele tako nešto i za sebe?
Ma, da preformulišem, kako neko nije krenuo da ih krvnički kažnjava i da uvodi red silom? Baš me zanima da li je iko pokušao to da uradi.
Ustvari, šta se ja šokiram, Klisa izgleda isto ovako, samo je upadljivo manja.

Tuesday, September 28, 2010

Novi aerodrom u Delhiju izgleda potpuno impresivno. Ove mudre su napravljene iznad izlaza sa terminala. Ogromne i divne. Jedna od prvih slika koje te dočekaju kad stižeš u Indiju.

Saturday, September 25, 2010

Sutra rano ujutru krećemo na Himalaje. Ovih dana se puno priča o tome kako je voda razorila puteve ka planinama, svaki dan čujemo kako je kiša odnijela još jedan dio. Put koji se inače prelazi za pet sati vozač je danas procijenio na  najmanje 12 tako da nećemo ni putovati pravo u Bhimtal, svraćamo sutra u Kathgodam i tu ćemo provesti noć (u nekom Lemon hotelu, za koji se tvrdi da je specijalno "evropski" sređen). Riječ "evropski" ovdje ima jednu posebnu težinu, znači ono što je suprotno američkom, što je skupo i nije kič, tradicionalno je i sa ukusom. Zanima me koliko bi Evropa ispunila očekivanja.
Punim baterije na svim aparatima, mislim da će put biti prilično inspirativan. Prošle godine smo putovali vozom i to noću. Ove godine sam počašćena i razgledanjem gradova u podnožju Himalaja.
Danas sam gledala izvještaje, neka sela pored Almore (grada u kome smo bili prošle godine) su potpuno zbrisana. I opet, gomile ljudi smještenih u nekakve šatore, haos na sve strane. Ali neki haos potpuno lišen tragike. Nikako sebi ne mogu da objasnim otkud taj osjećaj, ali, vidim da ga svi oko mene imaju. I ti ljudi koji su ostali bez svega ne govore o tragediji. Čovjek iz nekog sela koej više ne postoji jer ga je Ganga obrisala s lica zemlje kaže da je Ganga Ma odnijela sve što je on imao. Bez ikakve drame on govori kako je rijeka koju on zove Ma (majka) uništila sve. Ali, i dalje je Ma i on joj je zahvalan jer mu je sačuvala ženu i djecu. E, ovdje su ljudi darovani.
Ili to samo meni tako izgleda jer bih ja dala kilometre života za samo dva prsta takvog razmišljanja. Sve je dobro, ovaj svijet je dobar i moj život je sjajan jer je upravo onakav kakvim ga je Bog za mene zamislio! Moja duša vapi za ovim stavom. Moj mozak ga uporno rešeta i izvrće.
No, kako mi je, tako mi je. I meni, i njima.
Jamuna je ove godine, kažu, viša nego ikad. Drveće je potopljeno do vrha krošnje a pored puta su postavljeni šatori za one kojima je Jamuna preplavila domove. Na hiljade ih je. A ovih dana biće sklonjeni dalje jer počinju igre a zna se da niko ne voli da gleda bijedu dok se zabavlja ili takmiči. Kažu da je rijeka svake godine sve opasnija, da se podižu nasipi ali je to ne zaustavlja. Nikad nisam vidjela da rijeka skoro dodiruje most. Do juče.
Svaki dan mi donosi neko novo "nikad nisam vidjela,čula, probala". Svaki dan novo malo čudo. 
Juče me je divni dragi prijatelj vodao po gradu koji voli. I nije mu bilo teško da organizuje sto čuda, da mi pokaže pompezni novi metro, moćan i ogroman, valjda da potpuno predstavi veličinu ove zemlje. Sav ponosan mi je objasnio da Indija ide u novu, sređeniju stvarnost i da će sve više mjesta u Indiji izgledati tako. Valjda je imao potrebu da opravda Indiju, ali, kao što sam već ko zna koliko puta ponovila, ja Indiji sve unaprijed opraštam. I ništa mi ne smeta. 
Naprotiv.
Sad idem, dragi dnevniče, čeka me ova divna zemlja.




Friday, September 24, 2010

Samo još par stotina narukvica i staću, obećavam. I desetak košulja, ne više. Možda koje pantalone i tuce minđuša koje idu uz narukvice. Naravno, marame ne mogu da brojim, imam i ja dušu.

Thursday, September 23, 2010

Butik

Ovdje su ljudi plaćeni za poslove koji kod nas ne dolaze u obzir. Svako ko zarađuje ima obavezu da zaposli što više ljudi, pa se ovdje smatra sramotom da neko ko ima restoran ne zaposli i vratara i hostesu. Svaki butik ima nekog ko pakuje, otvara vrata, čuva kese koje ostaviš na ulazu. Na ulici su ljudi koji su plaćeni da te dovedu u butik, da ti pokažu put kroz lavirinte naslaganih kuća i prodavnica. U svakoj radnji je po nekoliko ljudi raspoloženih da ti o svemu pričaju dokle treba. Toliki zaposlen narod sigurno značajno smanji prihode vlasnika, ali, izgleda da to ovdje nikom ne smeta.
Nije u redu da ne platiš rikšu, da ne jedeš napolju, da ne trošiš novac koji imaš. To je kao da otimaš hleb onima koji od tebe treba da ga dobiju.

Da napomenem, Srbija ima 17,4% nezaposlenih, Indija 10,4%.

Tuesday, September 21, 2010

Monsunski dan

Postoji vjetar koji nosi toliko tople kiše da izgleda kao da rijeka duva iznad ulice i da se od nje odvajaju velike kaplje.
Prošle godine sam uhvatila prve dane monsunske sezone i vidjela kako se kiša sliva kao iz kabla, kako rijeke plove ulicama. Jedna kap se pretvorila u padajući slap za nekoliko minuta i ljudi su bili do koljena u vodi na ulici koja je prije deset minuta bila potpuno suva. Monsun razigran.
Sezona monsuna je sad pri kraju, kiša jenjava, veliki vjetar-rijeka se umorio. Potrošio je vode planirane za ovu godinu, sad se samo otresa od viška koji ne može da pretvori u rijeku vlage i odnese dalje.
Bila sam kratko na ulici. Dovoljno dugo da mi se ukovrdža kosa i okvasi košulja. Dovoljno da čujem da mi se ovaj grad opet obradovao. 
I da mu se obradujem.


Monday, May 11, 2009

...

U mraku kroz koji pokušavam da natapkam put napipala sam nešto svilenkasto i mekano. Moguće je da nisam pogriješila pravac. Ovo je svakako pogrešan prostor, ovo nije mjesto na kome se smije biti dugo. Ne možeš živjeti milion pogleda udaljen od svjetlosti. Ali, svila pod prstima obećava...
U mraku u kome pokušavam da prepoznam poznate obrise namirisala sam nešto cvjetno i limunasto, poznato. Kao da mi je iz stomaka, iz pupka, iz neke srži koju samo mogu da vizualiziram, neko iscurio kap parfema za smirivanje. Nema potrebe za poznatim obrisima. Taj miris mi može pokazati kako se ide do mjesta koje nije milion uzdaha udaljeno od života.

"Da li će sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?"

Sunday, May 10, 2009

Mora biti i nečeg novog pod Suncem.
Mora biti nečeg novog za mene pod Suncem.
Prosto mora. Zbog svh onih fizičkih zakona, Njutnovih i onih koji su tiču vjerovatnoće.

Thursday, December 4, 2008

...

"Što je bilo to će i biti, što se činilo to će se činiti,
i nema ništa novog pod suncem!"
Ne okrećem pogled prema plavim maglenim putevima iza mene, ne bih podnijela vraćanja.
Ne gledam ispred, znam da moji pogledi budućnost boje ružičasto.
POkušavam samo da stanem, da ostanem. I da se onda pokrenem, ali ne dalje od nove sadašnjosti.
Uspijevam samo na trenutak. Sjajan trenutak!
Ja sam već negdje i živjela i umirala. Već sam bila i ON i ONA, znala sam tajne i one su dobro čuvane od mene. Već sam i varala i bila prevarena, i lagala sam i bila slagana (vjerovatno sam i ubila i bila ubijena). I nije mi na pamet palo da će mi se ikada pokazati sva bivanja i griješenja, razlozi i uzroci. A izgleda da hoće.
I nije mi palo na pamet da se neću uplašiti. A izgleda da neću.
Kako god, moraću dati ono što se od mene traži i uzeti samo onoliko koliko mi se nudi. I izgleda da ću moći.

Nema ničeg novog pod suncem.

Tuesday, November 11, 2008

...


Trenutak prije nego je uslikana ova fotografija mogu da predstavim jasno, kao da se još događa.
Ljeto je i sa Dunava duva topao vjetar. Odahnula sam posle vrelog dana u sobi sa jednim pozorom. U omiljenoj sam majici i u pantalonama koje je Olja sašila. Trčala bih i vikala kako je život divan, skoro savršen (ovo "skoro" sam vjerovatno dodala kasnije).
Imam plavu kosu, kratku i neku čupavu frizuru, čitam tih dana književnost 17. vijeka (i pomalo se dosađujem) ali, uglavnom sam euforična.
Neko vrijeme prije toga sam se plašila. Možda i prethodnog dana. Tad ne. Samo je bilo bitno to veče, ta nesamoća, to pripadanje.
Na ljuljašku nisam sjela nekoliko godina prije te večeri. Bila sam skoro zaboravila kako treba ispraviti noge kad letiš naprijed i skupiti ih kad se vraćaš. Kikoćem se dok se prisjećam toga, demonstriram vještinu djetinjasto i zaista sam dijete u tom trenutku.
Čini mi se da sam tad mislila da mogu ostati na toj ljuljašci zauvijek, da mogu do vječnosti ispravljati noge dok letim naprijed i savijati ih dok se vraćam, da ne moram nikad prestati da se kikoćem i da pogled koji imam sa te ljuljaške, to nasmijano lice koje se približava i udaljava mogu gledati neprestano.
Onda je zasvijetlio blic.
Sad gledam fotografiju i draga mi je. Kao prošlost, kao naivnost, kao neistina.
Posle te fotografije se nastavio život. On je hladio euforiju, gušio kikotanje i lica su odlazila i vraćala se promijenjena. I bitno je postalo nebitno, veliko se smanjilo (ili nestalo). Ostala je ta fotografija. Zato je bitna, zbog tog trenutka prije nego je uslikana i zbog svih onih drugačijih koji su došli kasnije.

Saturday, November 8, 2008

Magija riječi...

"Ja ću ići!" mora da je rekla Šeherzada. Mora da joj je dojadilo da svakog dana sluša plač. Sigurno je mjesecima razmišljala kako da zaustavi pomahnitalu osvetničku strast kralja, čime da spriječi ubijanja kojima se kraj ne može ni nazrijeti.
Sigurno joj je dojadilo da gleda svog oca koji mora odabrati, odlučiti se čija je smrt sledeća na redu, koja će od ljepotica sledeća otići pod nož pomamljenog kralja.
I mora da je provela sate nagovarajući oca da je pošalje u smrt.
Kako li je izgledalo spremanje? Da li je bila sigurna u svoje priče i u noći koja dolazi vidjela rađanje ljubavi ili se hvatala za slamku, očajna?
Bose noge su gazile po mermeru. Krevet. Mirisi teški kao ta noć koja želi da preživi. I priča... Kako početi? Koju odabrati?
I onda odglumljena strast. Glumila je pred čovjekom koji je već sumnjao, koji je već mrzio jače nego što je ikog volio. A tek onda je trebalo započeti priču, jednu jedinu, priču koja će je ubiti, ili spasiti i nju i sve slične njoj.
A oko nje raskoš i svila, i njena ljepota i njegov strah i mržnja (i vjerovatno, duboko u njemu patnja i želja da tome dođe kraj). I sigurno su se čuli cvrčci i paunovi iz vrtova, možda i neke zurle iz donjih odaja. I sigurno je bilo toplo i teško u toj svilenoj, mirisnoj, polutamnoj sobi (da, morala je biti takva!).
On gleda, treba početi, treba ga zainteresovati prije nego ustane i ode (vjerovatno zgađen i sobom i njom i čitavim tim vrtlogom ludila u kome se našao).
Aladin... ćilim i čarobna lampa... ( da li je to uopšte i bila prva?)
I onda zora, nezavršena priča i neizvjestan dan. Da, zainteresovala ga je ali, koliko će to trajati, da li će već sutra vidjeti trag dosade na njegovom licu (a ako ne sutra, kad?).
Ona je pričala hiljadu i jednu noć, inspirisano, zaneseno i skoro zaljubljeno. Ona je uspjela da, na način koji je čista alhemija, probudi i ljubav i nadu.
Magija riječi na djelu, u svom sjaju!
Hiljadu i jednu noć...

Thursday, November 6, 2008

Jedna od velikih radosti mog života je to što više ne moram da čekam neke subote u dva, reprize nedeljom, ponedeljke posle osam i slične termine (koje nikad nisam uspijevala da zapamtim) da bih gledala serije koje volim. A, ima ih, moram priznati!Zato, praise the Internet!
I tako, večeras se zagledah u jednu od epizoda, jedne od omiljenih mi serija i jedan od omiljenih mi likova poljubi jednu od omiljenih mi žena u seriji. Ničim izazvan, bez nagovještaja naročitog, ali u pravom momentu.
I ja odskočih sa stolice! I obradovah se, ali iskreno!
I to mi uljepša noć!
I sad mi možemo govoriti o tome kako je za očekivati da se jedna plavuša loži na serije, kako je djetinjasto tripovati tuđe živote, kako je to trošenje vremena i bla, bla, do sutra, ali, ja sam se zaista obradovala.
To izbacuje na površinu podatke o mojim idealističkim pristupima stvarnosti, ja ipak tu seriju gledam kroz sezone i čekam momenat u kome će se on, koji je nesrećan i po izboru i po usudu, usrećiti. A to je nemoguće, ne zbog usuda već zbog izbora.

Šta ja tačno za njega želim? Da li to što ja za njega želim podrazumijeva i da on prestane da bude on, da postane neko drugi, neko ko je blag, srećan i smiren? I da li će mi se onda dopadati taj neko?
Ne, neće mi se dopadati. Dobro, otkud onda u jednom ružičastom dijelu mog mozga potreba da, od nekog ko mi se dopada, napravim nekog ko mi se ne dopada.
I otkud u mom mozgu dio obojen tako intenzivnom ružičastom bojom? Baš onom ružičastom koja mi ne ide uz ostale boje, ničemu ne služi i poprilično smeta.

Tuesday, November 4, 2008

O glagolima

Da bi se obilježila tačka u vremenu do koje smo dohodali u ovom životu, koristi se niz glagola. Tri su za mene posebno markantna.
Glagol "rasti" se koristi da odredi neke godine u kojima se zaista raste, u kojima se fizički povećavamo. Kad to stane počinje semantička vladavina drugog, ozbiljnijeg glagola "odrastati". On u sebi nosi različite slojeve značenja, on pokazuje jedan suptilniji rast, stvaranje ličnosti, rast u smislu razvoja, učenja socijalnih pravila. Više od decenije mi odrastamo. I taman kad smo odrasli, taj glagol nas napušta. Istog dana kad prospe na nas svoja značenja i kad shvati da nema novih semantičkih slojeva u koje bi nas mogao umotati, on ustupa mjesto novom glagolu. Mi počinjemo "stariti".
Niko ne zna kad i kako se ti glagoli smjenjuju. Ne postoji omeđena starosna granica, ne postoji ni jedno pravilo koje govori o tome kad tačno prestajemo da rastemo a počnemo da odrastamo, kad smo odrasli i počeli stariti. I neće ga ni biti.
"Rasti" će meni uvijek biti crven i užurban. On živi daleko i vječito je u nekoj hitnji. Malo spava, puno čita, bijesan je na sve i svakoga, svađa se i traži krivce. Sve mu smeta. I sam sebi smeta. Ali, nema vremena da se zagleda u dan, ima suviše obaveza.
"Odrastati" je crn ili blještav. Kako kog dana... On je na klackalici, ili je depresivan ili euforičan, ili ne spava danima ili se danima ne budi, plače ili se svađa, zaljubljen je ili hladan, i voli da se igra sa sviješću. Traži, kopa, igra se, i gleda oko sebe. Nema lice, ima milion lica. I faza. I slojeva. I odlaženja, vraćanja, započinjanja, završavanja i nezavršavanja, padanja i spoticanja. On gleda sa litica, sa tronova, iz budžaka. On nije ni crven ni vreo. On je topao u dobrim danima. U lošim, nije ni bitno, to su prosto loši dani.
"Stariti" je glagol koji ne poznajem. Upoznaćemo se. Ne tako skoro. Zasad ga samo nazirem u daljini, šeta i blago se smiješi.

Novembar?


Prije par mjeseci je bio oktobar jedan, dobro ga se sjećam. Hladan, ali raspjevan. Taj je oktobar recitovao i pjevao, i svirao je.To je bio jedini oktobar koga sam čula kako jodluje i svira vlaško kolo. Po tome bih ga prepoznala među hiljadama oktobara.
Posle njega je došao januar, pa februar,onda jun. Sad već novembar!
Kako novembar?
Novembri dolaze na kraju godine, novembri su u kasnu jesen. Otkud ovaj tako rano?
No, kako god, nedavno sam sa obje noge ukročila u godine u kojima iznenađenja gube dio svojih moći. Prestalo je da bude primarno nalaženje odgovora, reagovanje je postalo bitnije. Zato ima da odreagujem još danas, dok ima sunca.
Prvo ću obuti debele čarape i još jedne, deblje, preko. Onda neku potkošulja, od onih koje najbolje čuvaju bubrege. I pantalone. I majicu. Džemper za svaki slučaj i pončo. Neka, nikad ne znaš. Rukavice i nekoliko šalova (bar dva, ne treba se igrati). I nešto za preko ušiju. I, naravno, kaput.
(Nakit podrazumijevam, treba nečim osvježiti dane koji će doći).
Lak za nokte, crveni!
I parfem koji miriše na ljeto.
Tako, sad nek ide kako mora (ako već ne može onako kako se meni sviđa!).

P.S. To što je napolju tako toplo samo pokazuje da je moj mentalni kalendar u redu. Ni Sunce nije stiglo da se opasulji, i ono živi u nekom kasnom septembru (u sred novembra miholjsko ljeto!). I ja sad čekam da se trgne i shvati da je pomalo rasipno produžilo da sija u nedoba. I da zazimi. Ja ću biti spremna.
I neću brinuti. Ako je novembar stigao sad, prekosutra će već biti maj.