"Ima na svetu mirnih, dobrih ljudi
koji kroz život nečujno i tiho gaze,
kao da nogom stupaju po pamuku.
A naše oči nikad ne opaze ni njih
ni njinu radost ili muku"
Ove stihove sam naučila u osnovnoj školi. Pjesma se zove "Ljudi sjenke". I to je skoro sve čega se sjećam. Mislim da su poslednji stihovi "I samo crni posmrtni plakati objave da su i oni među nama živjeli". Neću potrošiti ni tih par minuta da saznam ko je i kad napisao ovu pjesmu. Samo ću da prepričam kako sam je se sjetila i zašto.
Rađeš ima 28 godina, vozač je i govori engleski dovoljno dobro za svoj status i obrazovanje. Danima ga srećem i svaki put me pozdravi sa nekim osmijehom u kome ima i tuge i radosti i nekog zazora ali i nekog mira i umora. Nisam se ni zapitala svih ovih nedelja kako to da je on tu stalno, kako to da njegov posao nema radno vrijeme, on je tu kad god nekom nešto zatreba (ispada da je on još i dobro prošao, ljudi za koje on radi bar ne vode noćni život pa je on posle zalaska sunca potpuno slobodan).
Juče je Rađeš vozio mene i Elija i objašnjavao mi kako se slavi Navaratri, šta se radi, ko je Rama a ko Ravana. Pitao me je kako se tačno zovem. Onda mi je rekao da ima 28 godina i da je oženjen. Tek kad je počeo da priča kako je u braku godinu i po i kako je žena sad sa svojom majkom jer on mora da radi, postalo mi je jasno kako njemu to leškarenje i nerad u hotelu na Himalajima (on je, naravno, u dijelu za poslugu - još jedna tekovina koje se Evropa oslobodila, srećom) i te povremene vožnjice koje obavlja da bi udovoljio nečijem hiru, nikako ne odgovaraju. On je zaljubljen i pati jer mu je žena sama.
A onda me je potpuno slomio. Rekao mi je "Imao sam sina, ali sam ga imao samo pet dana. Onda je on umro. I nije nikad došao u svoju kuću. I sad nemam sina. Od avgusta ga nemam." Te rečenice su potresne kako god da su izgovorene ali, taj engleski i taj izbor riječi, i taj glagol "imati" koji jasno govori kako ga je on u svojoj glavi i u svom srcu imao mnogo prije nego što se rodio i kako se još nije ni navikao na to da ga nema. To ponavljanje me je dotuklo. I ne znam kako sam izdržala da ne zaridam tu, pred čovjekom koji svakako zazire od mene, zbog njegove muke. Opet jednostavnost, i opet nedostatak tragike.
I tako je jedan mirni i dobri čovjek gazio kroz svoj život tiho i nečujno, vozio tuđe dijete i ničiju ženu po savršenim planinskim putevima dok njegova žena sama oplakuje dijete koje mnogo duže nemaju nego što su ga imali.