O jesenjem danu prošlog vijeka- zavideći G.P. na daru

Grad je bio mali i uklješten u jednom sjeveru koji je sve sem sjever (kad se povuku magle najviše liči na jugozapad ali, za dana velikih slavlja presijava se na istok).I u njemu su, nekako nezavisno, živjela sva tri vijeka.
Djevojčica se rodila u jesen, donijelo je magleno poslijepodne i svi su mislili da će biti dijete sjevera! Majka je u plavim očima vidjela ono što je sanjala, kroz prozor je vidjela maglu i zaspala je smirena. "Dijete je sjeverno, živjeće u sadašnjosti..."
Promakla joj je igra koja se napolju pokrenula, nije vidjela sunce sa jugozapada kako podiže magle i donosi darove vijeka koji se nazire u budućnosti, maglu koja je visila po ivicama stijena oko grada pokušavajući da oteža da bi gradom opet prosula sadašnjost, i nije čula glas sa istoka koji je jedva teglio težinu vijeka koji se zaboravlja.
Djevojčica nije spavala... Oko nje su plesale posvađane vile, dijelile su darove razmećući se i pretjerujući. Svaka je došla da pobijedi,a ne da usreći, svaka se pravila da ne zna da se neke boje nikako ne smiju pomiješati.
Majka je oduvijek znala da razmrsi i najupletenije konce (nježno, da nikad ni jedan ne pokida), a otac je mogao da pomjeri planine. Sa vjetrovima i vijekovima nisu nikad petljali. Oboje su vidjeli da oči njihovog djeteta nisu plave nego šarene. Oboje su znali šta žute tačkice oko zjenice znače.Ostalo im je nejasno kako se to moglo dogoditi u jesen. Prećutali su jedno drugom.
U gradu djevojčici nikad nije bilo udobno, za sjevernih dana je vapila za suncem, dok se sunčala pjevala je istočne pjesme o ljubavi i vjeri, a u vrijeme gradskih slavlja tražila je maglovite kutke po gradu. Morala je da ode...Lutala je nošena, ne uspijevajući da se odluči prema kom vjetru da se uputi.
Roditelji su znali da se traganje ne može zaustaviti, nadali su se da se može završiti nalaženjem. Otpratili su je ušuškanu u sanjanu stvarnost, utopljenu željama...

Djevojka je godinama osluškivala vjetrove i kopala po vijekovima ne bi li našla tačku koja vibrira harmonično. Tražila je recepte za miješanje magle i sunca i uputstvo za upotrebu vremena. Gledala je napolje, vapeći za porukom, bila je gubljena i nalažena, tražena i odbacivana, bila je dijete vjetrova i vijekova, svačije po malo, ničije dovoljno. Jedino je plešući i pjevajući uspijevala da napipa tu tačku u kojoj postaje udobno. Onda je naučila da se može tražiti i čekanjem i da se može plesati bez vatre. Naučila je i da raste. Shvatila je da znanje o vijekovima i vjetrovima može samo dobiti, da ga sama ne može iskopati.

Žena je sanjala jesenji dan i sebe kako spava na bijelom krevetu. Oko nje su plesale posvađane vile, po njoj su padale kapi i varnice iz ruku. Praskale su riječi po sterilnoj sobi, kletve i izvinjenja, prijetnje i obećanja, sudarali su se glasovi poznatih i nepoznatih jezika. Odlučila je da se ne pomjeri, da odsanja ovaj, stotinu puta započeti, san. Možda će konačno moći da odabere i vjetar i vijek, da vrati nepotrebne darove i uzme uskraćene, da plati neplaćeno...
Probudila se sa papirom u ruci i sa zgužvanim mislima. I sjetila se da je onog jesenjeg dana koji je donio djevojčicu jedna od vila stajala pored kreveta i držala je za ruku. Ona nije predstavljala ni vjetrove ni vijekove, ona je držala za ruku i govorila o nekom poklonu koji će sazreti u danu koji podsjeća na ovaj jesenji.
Probudila je oštrina ivica složenog papira na dlanu. U polusnu je razmotala list i vidjela kartu svijeta vijekova i vjetrova, zaokruženo mjesto za djevojčicu sa šarenim očima i godinu koja je nekad značila budućnost.
Žena je ustala i shvatila da pod vibrira harmonično.
Stala je na zapadni prozor i zapjevala istočnu pjesmu, zamotala je stari vijek oko ramena, stala sa obje noge u sadašnjost i otvorila vrata za buduće vrijeme.
Pod je i dalje vibrirao harmonično. I gradovi i svijetovi i vjetrovi vibrirali su harmonično.