Wednesday, September 24, 2008

NOSAČ

Oduvek sam se divio onima koji umeju da nacrtaju
dugačko, široko i visoko.
Oni su sigurno shvatili dokle se prostire beskraj,
kad im je tako lako da ga vide i izmere.
Oduvek sam se čudio onima koji razumeju znake u
kalendarima, datume, mesece, stoleća, ili stanu pred
sat i pročitaju večnost.
To mora biti suluda i neobična hrabrost usuditi se
komadati i usitnjavati vreme.
Kameni mir daljine sav je presvučen mojom kožom.
Sklapam oči i osećam: sve ono što sam bio, i ono što
sam sada, još uvek nisam ja.To je tek priprema za mene
Koliko znam da pitam, toliko znanja mi pripada.
II
Mene je neko od malena zatvorio u prolazno i zaključao
za mnom kapiju beskonačnog.
Dresiran da mislim zajedno. Zato i ne volim zakletve.
I zajedno da pevaš. Zato i ne volim horove.
I zajednički da tuguješ. Zato i ne volim sahrane.
Jedino si sam kad ostariš.
Baš zbog te samoće u starosti, koja se događa naprasno
tamo gde prestaje detinjstvo, hvatao me je strah.
I večito sam sumnjao, i to su me učili.
Učitelj obično kaže: "Ako želiš da saznaš,
pogasi sve svoje svetlosti i uputi se za mnom."
Te, petnaeste godine, osamdeset i trećeg dana,dogodilo
se nešto što mi je dalo znak da pođem sam sa sobom.
Prohodao sam na rukama.
III
Rođen sam u ravnici. To je zemlja bez odjeka.Tu ništa ne
vraća dozive. Popiju ih daljine.
Jata lete u mestu, i mogu se uzabrati.
Sve se priginje zemlji.
Sve je nadohvat ruke.
Tu se prostori mere svitanjima i sumracima, a vreme
dužinama senki. Mlečni put je do kolena, kao prosuta
slama. Ne moraš da se penjes: zvezde rastu u žbunju.
Samo se uputiš ravno,pa vrežama od zlata i posle desetak
koraka već hodaš po nebesima.
Zar sve to ne liči na slobodu?
XIV
Objašnjavanjem stvari, oduzimamo im nešto od one čarolije
od onog zlatastog omota, ispod kojeg se kriju tolika
čudesna značenja svega što izgleda isto.
Reči su iskraćale. Iznošene. I krpljene. Mereno od pre
vremena i mnogo posle vremena. Ostaje samo smisao kao
čudo svih viđenja.
Razmišljao sam o tome i to u sebi ponavljao,jer osećao sam
nejasno da se tu krije mudrost i sloboda detinjstva.
I hodao sam na rukama.
I nosio sam zemlju u susret nebu zvezdama po drumovima
svetlosti i bespućima vasione.
Eto, to je moj život i moja biografija.

Mika Antić

Tuesday, September 23, 2008

Na kraju ispade priča o sreći...

Svašta se može ali se ne mora... Sve može da postane pjesma, a ne mora (i najčešće ne postane). Sve može biti tuga (ili sreća), a ne mora.
Sve se može reći na hiljadu načina i bar jedan od tih hiljadu je bezbolan, samo se treba potruditi, dobro se začeprkati i pronaći upravo taj. Može, ali ne mora...
Naravno da nemamo vremena, da je ova nedelja upravo ona u kojoj ne možemo razmišljati o drugima. Baš danas smo svi odlučili da obavimo sve što mjesecima nismo i odakle nam taj luksuz da se zakopavamo u zbrkane gomile rečenica, da lutamo po lavirintima diskursa poznatih i nepoznatih...
O laganju neću... Postalo je prosto popularno reći da si zdrav kad shvatiš da baš i nisi, da te ne boli kad ti je torba puna lijekova bez kojih ne možeš, da ti ne smeta svjetlo dok ti suze vrcaju iz poluzatvorenih očiju.
Nego, ako ne znamo da letimo, niko nas ne može naučiti!
Jednostavnije je govoriti istinu nego pamtiti laži, to uništava sumnju i pomaže da se neke naslagane navike oljušte (naravno, nekad se moraš ugristi za jezik, do krvi, da ne bi povrijedio nekog). Dosadno je uvijek preturati po rečenom, kopati iz zavrzlama smislove, tražiti na poleđini uputstvo za upotrebu. I, što je možda i tužnije, rijetko to kopanje odvede u dubinu. Češće se pretvori u čeprkanje po očiglednom (a očigledno sebi najteže priznamo valjda!).
Meni godinama govore da je jedini način da se rastjera mrak- paljenje svjetla. Imala sam sreću da mi se pokaže i svjetlo i da moja ruka bude vođena do štekera (ah, beskrajno sam zahvalna!).
Previše tužnih priča čujem ( neke od njih zvuče kao izgovori ali, svakom je njegova muka najteža, ne znam, pa ne želim da sudim). Previše sam tužnih priča ispričala i proživjela (otud mi i ona opaska o izgovorima!). I znam šta je paranoja, ali odbijam da se bućnem u nju opet.
Nedostatak paranoje mi se uzima za zlo, nedostatak pažnje za istu- takođe. Ali, ne mogu! I neću, uostalom!
Čim se malo opustim i prepustim, uhvatim sebe kako zamahujem rukom ne bih li otperjala neku krivicu koju mi neko nabacuje (meni nevidljivu ili vidljivu, često nije ni bitno!)
Sinoć, na predavanju, instruktor Joge je pričao o trpnom, aktivnom i pasivnom stanju. Ok, priča je duga i nemam namjeru da je kasapim poluprepričavanjem, ali jedna me je rečenica oduševila. Njegov prijatelj je na pitanje "kako živiš?" odgovorio sa "ha, udesim, pa trpim!".
A ja gledam oko sebe (i sebe, prije svih) kako trpimo to što smo udesili i odbijamo da priznamo da smo udesili i odbijamo i najmanju sumnju da tu ima i trunka naše krivice. I zapitam se- zašto??
Je li to potreba da se bude u centru pažnje, da se Sunce zarotira oko naše ose (osice), da budemo bitni? Ili... Nije mi palo na pamet ništa drugo...
Ja samo želim da budem srećna i neopterećena, a to zvuči kao najveća želja na svijetu! A nije! Samo mi je za sreću potrebna petlja! Za nesreću mi nije potrebno ništa, ona je po prirodi takva da će me uvijek naći, za nju ne treba ni da budem strpljiva. Za sreću je potrebno imati petlju! Eto odgovora. Ako smo srećni nismo zanimljivi, nećemo biti u centru pažnje, niko nam neće reći "svaka čast", dobićemo "lako je tebi" u najboljem slučaju. A ako imamo petlju (a da ipak kažem muda), to nam neće predstavljati problem.
Kako god, ja i dalje imam onu istu želju...
I čestitam onima koji su srećni! Svaka vam čast na trudu i zaslugama!

Wednesday, September 17, 2008

O danima i kartanju


Jedan mudar (ali ne pretjerano mudar) čovjek mi je objasnio da postoji ustaljeni plan po kome dani mijenjaju svoje boje i da će, kako god okreneš i odakle god da počneš, broj sivih i zelenih uvijek biti isti. Koji god da dođe prvi ili peti, crni i crveni će se ritmično smjenjivati (i biće ih isti broj, naravno!) i plavi i ružičasti će povremeno (ali krajnje smisleno i smišljeno) prekidati te nizove.
Nešto kao u špilu karata... Broj je uvijek konstantan, raspored je beskrajno varijabilan.
Objasnio mi je i da je sve već bilo i da će isto biti ponovo, da mogu pasti ali moram opet ustati (i tu je bilo neke priče o brojevima i o odnosu koji je konstantan, ali, ne zapamtih), da ne moram ni pokušavati ako sam se pada jako prepala ili mogu zaboraviti da sam padala pa nastaviti kao da se ništa nije dogodilo. I opet, kao u špilu karata sve je to vrlo izmiješano i nikad ne znaš šta ćeš sledeće izvući.
I rekao je da je djetinjasto to što odbijam da igram karte, da moram potrošiti određeni broj dijeljenja, ona su moja i čekaju na mene. Ako ih ne potrošim zadržaću se predugo ovdje i kasno ću shvatiti da mi preostaje samo da nekoliko poslednjih godina igram pasijans i da danima i noćima dijelim sama sebi...
Onda je izvadio katre i podijelio, odlučio je da me ne pusti dok mi ne potroši bar nekoliko dijeljenja koja me čekaju. Oho, ho! Par kečeva i još jedan par kečeva... Pa, igraću, šta drugo!

Monday, September 15, 2008

...

Ja se nikad nisam plašila da spavam ( ni sama, ni sa nekim).
Jedino na šta moram da obratim pažnju su virtuelne slike koje se zavrte oko glave kad zatvorim oči. Moram da raščistim prostor od ostataka stvarnosti i nagovještaja budućih snova (koji su, btw, sve ljepši i draži mi). I zvukove moram da raščistim, ostatke zujanja i bučanja.
Novost je što sad znam kako da preko dana sačuvam prazno mjesto za cvrčka jednog noćnog, da ga u mraku posadim u dno uha. I eto, to je par bitnih uslova da san ne bude umoram, da mu se zaplave obrisi kad stiže i da se izgubi lepršavo.
Za ovu jesen, koja je prekjuče bila daleko a danas je već stara priča, to je više nego bitno.

Tuesday, September 9, 2008

Probuđena



Vrijeme je za spavanje ali, imam dovoljno vremena da objavim da se ja osjećam nekako probuđenom. Najavljivala sam i sebi i drugima to buđenje, izgledalo je izvjesno mjesecima, bila sam beskrajno riješena da ga sprovedem, ali mi se nikako nije dalo. I onda, prije nekoliko dana, dogodilo se.
Naravno, kao i uvijek posle buđenja, ne prepoznajem sebe u ogledalu. Ostale su neke pruge po licu od čaršava na kojima sam spavala, zamrljan mi je pogled i nekako napet, ne mogu tačno da se sjetim šta sam (i zašto) tako ružno sanjala. Ali, nema veze, sad sam u nekoj fazi kofeinskih dana (osjećam kako mi svaki novi sat vraća po jedan probuđeni dio mene). Sad se upoznajem ponovo, slika se lagano izoštrava, javljaju mi se mišići koje sam zaboravila, misli koje sam odbijala da mislim, nade i očekivanja koja sam otpisala kao nemoguća. (Hi, hi, to ih ne čini ni manje ni više mogućim ali, prija mi da ih imam opet.)
I tako, sad mi već izgleda izvjesno da će se ovo neizvjesno kretanje ipak završiti suncem. I onaj petak o kome sam tako dugo govorila, on se dogodio, i nije bio petak, više utorak koji se ludo i brzo (kao što i priliči jednom utorku) protegao na čitavu nedelju.
Kako reče Josipa Lisac(govoreći o nekoj svojoj alergiji na ambroziju i kijanju koje nije mogla da zaustavi): "Pa, to je prosto nestvarno!".