Nekad je nepristojno biti tužan. Na nekim mjestima je bezobrazno biti neraspoložen i misliti duboke misli. Bhimtal je jedno od takvih mjesta. A ja sam nekako nepristojna i bezobrazna večeras. I neka, mogu uvijek da se nadam da je PMS, iako sam sigurna da nije, ili da nešto nije bilo u redu sa hranom, iako nisam ni večerala.

Ali, postoji jedan oblak koji me prati. Jedan oblak kome bježim godinama, a on me stiže i ne ostavlja me na miru. 

I nije više bitno ima li oblak ime, izmišljam li ja njega ili on pravi novu mene, kad će otići i da li će i ko, čime i kad raspršiti. On je moj isto koliko i bilo koji osmijeh, uvuče se u torbu koliko god se ja trudila da pakujem samo sunčane dane i ima dovoljno snage da me doprati i do Himalaja.

Nije to bilo kakav oblak. To je jedan od onih poznatih, onih koji te ne iznenađuju ali na koje se ne možeš navići. Moj, najmoj. Jasno ga razlikujem od ovih svijetlih, maglenih oblaka sa Himalaja. Oni su kao pamuk, nježni i utješni. Oni u sebi nose poglede na jezera i vrhove, kroz njih se naziru veličine i ljepote. Ovaj moj je prosto oblak, nosi kišu, oluju, munje. 

Ima dana kad me izgubi i, kao jedan metak lutalica koji je gonio jednog Matiju, "pogrešno me traži oko Zemlje, vučen tajnim magnetom mog čela".

Ima i onih drugih dana kad pokušavam da mu umaknem, pravim se da ga ne vidim, zamišljam da je to običan oblak koji je sasvim slučajno tu, tražim sličnost sa drugim oblacima ne bih li ga među njima izgubila.

Ima i dana kao danas. I ne znam da sam pronađena  jer ne gledam gore, obećala sam sebi davno da neću ja njega tražiti, samo mi odjednom,postane hladno. Onda sve ide brzinom svjetlosti, u isto vrijeme vidim oblak, shvatim da sam u sjenci, zapljusne me sve što taj oblak iz sebe može da izbaci. 

Onda više nisam na Himalajima, nisam na predivnoj obali predivnog jezera, u zemlji koja je moja kao da sam se u njoj rodila. Onda sam samo ispod oblaka. I svjesna sam samo tog trenutka u kome ja, opet sama, stojim ispod svog oblaka. I on podsjeća na kuću isto koliko i drage fotografije.

I onda patetika. Da uveliča poraz, jer ništa na svijetu ne prezirem kao patetiku. A ne poznajem nikog ko joj je skloniji.