O samokritici

Evo ja- pa ne znam sve!
Priznajem da sam možda i ja ponekad griješio, a da toga nisam bio ni svjestan.
Dopuštam mogućnost da sam, eventualno, nešto mogao uraditi i bolje.
Ako je tačno da nema nepogrešivih ljudi, onda se to odnosi i na mene.
Nisam uvek uspijevao da dam najbolje odgovore na svako pitanje.
U nekim oblastima su se javljali određeni problemi i nisam uvijek i u svakom trenutku mogao odmah naći najbolja rješenja.
Ne isključujem mogućnost da će se nekada roditi neko ko će prevazići sebe i biti sposobniji čak i od mene. Bilo je određenih slabosti koje su beznačajne prema postignutim rezultatima.
Ponekad sam bio umoran, ponekad rasijan. Nisam u svako doba bio u stanju da učinim sve što sam želio.
Ako sam griješio, griješio sam nenamjerno i u najboljoj namjeri.
Ako bismo tjerali mak na konac i tražili dlaku u jajetu, mogli bismo reći da baš sve što sam uradio nije bilo idealno. Nikad nisam tvrdio da za neke sporedne probleme nisu moguća i drugačija rješenja.
Bilo je određenih teškoća, a i nekih tendencija koje bi se mogle tretirati kao negativne ako bi neko želeo da bude zlonameran. Moguće su izvjesne korekcije u nekim detaljima.
Treba se pomiriti sa činjenicama da sve nije besprekorno.
Govoreći sa najvišom strogošću prema sebi- priznajem da nisam uvijek bio u pravu! Ne garantujem da se ni ubuduće neće pojavljivati neke objektivne slabosti i teškoće.

M.Bećković

Jebote, super!

Ovih dana čituckam Bećkovića, "O međuvremenu". Dragi, satirični i prepametni Bećković.
Naravno, kako o svemu, tako piše i o jeziku pa, između ostalog, predlaže da se čitav naš jezik svede na dvije riječi, na "jebote" i "super".
Neću prepisati cijelu priču, podugačka je, ali dijelove ipak moram.
O SKRAĆIVANJU JEZIKA
Ja ne tražim da se to uvede, nego da se prizna i ozakoni, kada je već do toga došlo spontano.
...
Naravno, jezik ne može biti izolovan od svijeta i vijeka. Nije normalno da se sve skraćuje a da se jezik širi i produžuje.Pojavom dvije svemoćne riječi("jebote" i "super") pokazalo se da postoje milijarde nepotrebnih pojmova. Moderan čovjek ne zna šta će sa tim balastom, a mora da se izražava kraće i brže. Pokazalo se da se jednom od tih riječi može reći više nego vatrometima riječi i govorničkim toboganima. One mogu biti upotrijebljene bezbroj puta a da uvijek znače nešto drugo. Nabijene smislom koji se ne može potrošiti, one su se već pokazale kao uspješna zamjena za sve. Prosto je neshvatljivo da se niko ranije nije sjetio ova dva pojma, koja su nam bila na vrhu jezika, niti zapazio kakva se moč krije u ovih deset slova!Bili su potrebni čitavi tomovi da se izrazi ono što se može daleko uspješnije reći sa "jebote" i "super".
...
Nema tog doživljaja koji se ne može savršeno izraziti jednom od ovih riječi, pa čak i one, po potrebi, mogu biti skraćene. Dovoljno je reći "u-jee" ili "suu" pa steći ugled ne samo znalca, nego i slavu govornika. Kako su osramoćeni i uhvaćeni na djelu toliki praznoslovi, skribomani i gnjavatori. Nemoguće je jednu od ove dvije riječi upotrijebiti na pogrešnom mjestu. Niko ih nije izgovorio a da je ispao glup, preopširan, ili da se pogrešno izrazio!
Kako su postale suvišne tolike katedre i profesori maternjeg jezika! Kakav su samo posao bili izmislili- da rođenom narodu predaju rođeni jezik?! Pametnom čovjeku je tu odmah moralo biti nešto sumnjivo. Kakav je to maternji jezik koji se mora učiti?! I još imati kompleks da ga ne znaš, i da ne umiješ da govoriš, iako ti je maternji.
Čitavi krajevi neće više pogrešno govoriti, jer je nemoguće izgovoriti pogrešno "jebote" i "super".
Njihovu veličinu nemoguće je izraziti nekim drugim riječima nego opet sa "jebote" i "super".
Ako ne vjerujete da se samo sa dvije riječi mogu zamijeniti sve ostale pokušajte, za početak, da sa "jebote" i "super" garnirate sve što govorite. Te dvije riječi same rade.Niko vam neće reći da brbljate, trtljate, lupate, ako budete upotrebljavali samo "jebote" i "super". Oni su neka vrsta začina "C" Pokušajte da ih udjenete u sve što govorite, i tako ćete vidjeti da se slažete sa mnom, iako vam se to sada čini preterano.
S njima je svaka stvar ukusnija, a bez njih bljutavija!
Uzmimo, recimo, pjesmu Branka Radičevića DEVOJKA NA STUDENCU. Pročitajte je sa ovim refrenom, i bez njega, pa odlučite koja je bolja.

Kad sam sinoć ovde bila
Jebote!
I vodice zaitila
Super!
Dođe momče crna oka
Jebote!
Na konjiću laka skoka
Super!
Pozdravi me, zborit ode:
Jebote!
"Daj mi, sele, malo vode!"
Super, jebote!

Moj predlog će, vremenom, usvojiti čitav svijet. Ja ne razumijem kako bi se, na nekom drugom jeziku, to isto moglo drugačije reći. Ko ne razume čoveka koji kaže "jebote" i "super"! Dolazi dan kad će čitav svijet ukloniti jezičke barijere i sporazumijevati se samo sa "jebote" i "super".
To će biti, jebote, super!

Bezveze

E, da sam ja umjetnik...

Da sam umjetnik-slikar ja bih naslikala bubamare i leptire, vjetar i kolače, naslikala bih, za inat svima onima što slikaju tamu i mrak i teške duboke oči, neku djevojku koja se šminka i pri tom misli na kafu koju će popiti sa drugaricom u nekom novom kafiću.Koristila bih skandalozno svijetle i drečeće boje, pravila bih žuto narandžaste slike, zeleno-crvene i roze. Za inat, da!

Da sam umjetnik-pisac pisala bih, za inat, o nekim cvjetovima, o egzotičnim zemljama i izmišljala bih, za inat, neke radosne priče, srećne početke, srećne krajeve i srećna trajanja. I nikad ne bih priznala da sam izmislila, na početku svake knjige pisalo bi da je to priča o istinitom događaju.I ne bi bilo kraja mom izmišljanju. Sve za inat ozbiljnim piscima koji, sa svojim ozbiljnim licima, pričaju o svojim ozbiljnim knjigama. Za inat, ja bih to sve tako neozbiljno!

Da sam umjetnik-muzičar ja bih pravila šarene partiture, sve u šesnaestinama a takt četiri četvrtine, da ne može biti jednostavnije, a da golica i tjera te da se smiješ i da ti cupkaju ruke i noge i drugari oko tebe da cupkaju. I da se ne može pričati uz tu muziku koliko ti nešto golicavo igra oko usana. A za inat ne bih izašla iz tog običnog takta i tih dosadno kratkih i škakljajućih šesnaestina. I Bumbarov let bi bio sića u odnosu na muziku koju bih ja napravila iz inata, da zabavim ljude.

A da sam ja umjetnik, ja (ova Ja koja nije umjetnik) nikad ne bih kupila svoju sliku, nikad ne bih slušala svoju muziku i nikad ne bih pročitala svoju knjigu. I zar to nije licemjerno, tako se inatiti bezveze?

Kultura

Preplavljeni smo...Ovo je vrijeme interkulturalnosti, intrakulturalnosti, transkulturalnosti, neokulturalnosti, multikulturalnosti...Naravno, ne pominjemo subkulturalnost, ignorišemo je.

Riječ kultura potekla je od latinskog glagola colere, što znači obrađivati zemlju.

Pred buru

Neka noć bude opet onakva kakvu vi hoćete
Ja više ništa ne znam
Ništa ne razumem
Do samo noć kako opora i smolasta nadolazi,
Noć i noć i noć.

Mesto zlata i zla i dobra i zida očaja
Koji se ne svršava, o koji udarim glavom svaki čas
Jedan zanos bez lika, jedan razum bez krika
Za dugu noć koja nailazi
Pogled i vidik smešni i smešani zanavek.

Sem krvi koja teče između bola svakog i bola svakog
Nema tog viska koji će da im meri dubinu.

Zaboravi svoje pamćenje zaboravi svoj zaborav
Ko putnik rasejani bošču na nepoznatoj stanici
Most ranjav od rana sveta pruža se preko tih urvina
Preko tog užasa i blata
Gde se lomi navika svetlosti u suzi neotkupljenoj.

Eto na proplanku te jeze bez dna da bdim i spavam
Lomljiv i tavan i sam
Drskost mi ništa ne pomaže.
D.Matić

Opet budna

Malo mi je kanda zarđao ključ upornosti koji, okačen o crveni konac oko vrata, vučem godinama.On sad lako može da mi otvori jedino ona vrata koja najradije ostavljam zamandaljena, vrata iza kojih prošlost još ne planira da zamiriše na mem (čekam taj miris, nekako mi obećava zaborave i oproštaje).
Naravno, ja otvaram...
Tmina i paučina na sve strane, naslagane kutije, ustajali bivši vazduh, zagašena vatra i ohlađen pepeo svud okolo, uspjesi,naslagani papiri, poluzaboravljena lica.
Napamet znam rituale opraštanja, izlaženja, ostavljanja i nevraćanja (neke izvodim redovno, ovom se poslednjem mukotrpno pribižavam). Znam tačno šta treba pospremiti, šta i gdje skloniti, šta pobacati.Smirujem disanje, otvaram dlanove na gore. Ruke mirišu na tamjan, slučajno mi ostavljen prije nekoliko stotina dana.
Okna na prozorima su zamagljena, tek nazirem zimski pejzaž u daljini,davno uramljene slike pjevuše neke poznate melodije, neke ptičje molitve za sreću.
Idem odavde.
Probaću da otvorim neka druga vrata.
Eto šta se dešava kad vilenim noću, nalazim nepotrebne ključeve i otvaram nepotrebna vrata.
Došla je Bubica, ona je uvijek sadašnjost i budućnost.

Feelings are facts

Nije baš da nismo znali da je jabuka sa druge strane otrovana, treba da priznamo svi mi koji smo je zagrizli da prosto nismo ni mislili o drugoj polovini.
I, da, posledice trovanja i bla, bla, o tome se najčešće govori, ali, opet iskreno, sjetite se ukusa. Neprocjenjivo...

O ljubavi i drugim demonima...

Kletva

"Dao ti Bog dukat od sto oka, pa niti ga mogao nositi ni trošiti već sedeo kraj njega i prosio."

Noćna priča

Treba biti budan danju, a spavati noću. Ovo su čupava vremena, noću se svijetom šetaju demončići, vještice, leptirice, manijaci.Noću se kroz moju sobu šetaju gluposti i moj mozak (noću), prepoznaje njihove frekvencije i hvata ih i reprodukuje.
Noću prosto treba spavati, danju biti budan.
Ja obično imam opravdanje (odlična su kad mi je stalo a ovako, inače, nisu neka)ali mi je više dosadilo da ih koristim, ne pomažu, drže me budnom.
Da, ok, kašljem, boli me glava i grlo.
Izgleda da sam inhalirala neko iverje i sad to sve treba napolje iz pluća. A neće! Pa, kad ja sanjam drvosječe u poslu.
Da, bolje se i sanja noću, zato tada treba spavati, a danju treba biti budan.
Noću je vrijeme zatrovano, ubrzano, polupojedeno, noću sat traje kraće a boje su mu zatamnjene. Noću treba paziti na izgovorene riječi, na gestove, noću se treba kloniti ogledala, razmišljanja, razgovaranja o ozbiljnim temama.
Noću treba spavati, danju biti budan.
Najlakše je pisati noću, najlakše je plakati noću. Ali, napisane priče su gorke (mada, najčešće se takve smatraju uspješnima) a suze su olakšavajuće samo ako se plačući uspavamo.Zato noć treba prespavati i biti budan danju.

O posvećenosti

Ninkovica lan sejala,
I sejala, i obrala,
I obrala, potopila,
Potopila, izvadila,
Izvadila, i ga stukla,
I ga stukla, i otrla,
I otrla, ovlačila,
Ovlačila, i isprela,
I isprela, i svarila,
I svarila, i smotala,
I smotala, osnovala,
Osnovala, izatkala,
Izatkala, obelila,
Namestila Ninku čador
Ninkova čador u livadu,
carev čador u ornicu.

Kako upokojiti vampira?

"Mislim, Hilmare, da nas nema mnogo koji nijednom u životu, na ovaj ili onaj način, nisu prizvali đavola u pomoć. A što se on nije odazvao, mora se pripisati pre svega urođenoj neiskrenosti i neodlučnosti našeg srca, koje bi htelo da nas drži između dve stolice, uvek spremne da se poslužimo i rajskom i paklenom. A zatim i našoj beznačajnosti. Niko, pa ni đavo, ne voli da se petlja sa tzv. homo statisticusom."
B.Pekic

Zavičaj

Sve priče o zavičaju zvuče tako poetično, prosto da pozavidiš ljudima na njihovim Zavičajima.
A ja, svježe pristigla iz malog živopisnog grada na sjeveru Crne Gore, sad nikako da sročim nešto što bi vas možda tamo uputilo.
I moj Zavičaj ima zlatne šume, duboke snjegove, brze rijeke, slapove, mirise i ukuse. Ali, izgleda da su vile napustile te šume, da snjegovi tamo nikog više ne raduju, rijeke se razlikuju po broju međa koje prave a slapovi po utopljenima.Mirise i ukuse ne stigneš da doživiš, gorčina priča koje slušaš uvijek dominira.
Grad loših vijesti i teških sudbina.
Grad preranih starenja i dubokih bora.
Grad u koji se dolazi da bi vidio nekog koga voliš a u kome se ostaje zato što "jebi ga, šta sad, tako mi se zalomilo, sad mi je kasno da mijenjam..."
A svo to crnilo u jednom bijelom gradu, bijelom i ljeti i zimi, pod snijegom ili pod cvijećem.
Grad loših vijesti i dragih mi ljudi.
Grad zamućenih radosti.

"Nemoj ga zasmijavati, plakaće."