Zaključak

"I have the simplest tastes. I am always satisfied with the best."

Država neće mnogo izgubiti ako obućar nema pojma o svome zanatu - jedino ce Atinjani biti loše obuveni. Ali, ako vaspitači omladine budu rđavo ispunjavali svoje obaveze onda će stvoriti pokoljenje neznalica i poročnih ljudi koji će upropastiti budućnost otadžbine.
Platon

Prevrnu se vedro nebo...

Ja sam izgleda, ne znajući, ovladala nekim izvrnutim dodola vještinama. Nekako se zalomi da pada kiša onih dana kad ja zavapim za šetnjom, i da počne da pada snijeg kad ja javno objavim proljeće.
Eto, izvrnuta Dodola. Praktično Ladodo-žena.
Obećavam vam sve duže zime i sve kraća ljeta, proljeća koja traju dva dana , zime koje se ljubazno protežu od septembra do kraja aprila.Znam kako je to strašno, ali ne mogu da se suzdržim, želim Sunce.
Ovih dana često odgovaram na pitanje "šta radiš". Izlažem trenutno stanje stvari, pričam o planovima, žalim se na obaveze koje imam (ili sam umislila da ih imam, ili znam da bi trebalo da ih imam pa ih pro forme navodim), na vrijeme koje mi nekako izmiče, na mrljavo zdravlje. A kako je ponavljanje majka bla, bla, bla, ja sam u međuvremenu sročila jednu vrlo lijepu priču o tome šta radim. Depresivnu, ali vrlo modernu i laku za razumijevanje.
A kad se zaista zamislim i pokušam da odgovorim na ovo, vrlo uobičajeno i naizgled banalno pitanje, shvatim da ustvari samo čekam Sunce. Čekam proljeće, čekam priliku da prestanem da nosim kaput, debele čarape, čekam da prestane da duva, da se pojave boje, čekam da se otvori moj jedini put iz ove hibernacije.
Naravno, znajući kako to čekanje može da se oduži (nije ovo moja prva zima), ja u međuvremenu i živim. Moram...
Imam ja i dobre vijesti.
Uprkos mojim magičnim, izvrnutim dodolsko-koledarskim sposobnostima, priroda neke procese uvijek odradi kako treba.Proljeće će sigurno početi, i to uskoro. Toliko mogu da namirišem i kroz ovaj smrznuti vazduh.
Ja ću za svaki slučaj da pripremim sve što mi treba, sve roze i tirkizno. I sve bijelo. Možda me iznenadi već sutra.

Došlo je proljeće. Ok, to obećava.
Ustaće Sunce.
Ustaću i ja.
Obećavam!

Today is the tomorrow you were worried about yesterday. Was it worth it?

Ne mogu ja više govoriti. Ništa rekla nisam i, treba biti iskren, velika je vjerovatnoća da nikad i neću reći.
Dar jednostavnosti i razumljivosti je rijedak (i upravo zbog toga dar). Riječi su zamke, izgleda ti da nešto razjašnjavaš, da nešto rasvjetljavaš njima, a onda krene lavina (kod nas koji dar jednostavnosti i razumljivosti nemamo) i zapleteš se u nedogledne nizove koji i jesu i nisu nizovi tvojih misli.
Riječ je i ponor i ćuprija, reče neko (ili bar reče nešto slično).
Ja više ne mogu govoriti.
Ono što osjećam ne mogu spakovati u termine koje poznajem, ne mogu progovoriti riječima koje su razumljive, a reći ono što se u umu sročilo u slikama i emocijama. A druge riječi ne znam, a ne znam ni gdje da ih potražim.
Zato prosto više neću govoriti.
Nema smisla govoriti plačući i smijući se u isto vrijeme, a slike koje ja želim da verbalizujem su slike najglasnijeg plača i zvonkog smijeha zajedno. Kao kad, vjerujući da je na dnu neki dovoljno mekan dušek, skačeš u tamnu provaliju i u svakoj sekundi pada se smjenjuje misao o tom sigurnom prizemljenju i ona druga, o sigurnoj smrti. A, skočio si, ništa ne možeš više uraditi, možeš samo da sačekaš kraj.
O tome se ne može govoriti.
Zato neću.

"Stara tuga, usled velike tajne života ljudskog, potpuno prelazi u tihu i umilnu radost."
Dostojevski

Beloved...

Beloved Ganesha - remover of obstacles!