Gradić je potpuno promijenjen od juče. Navaratri se slavi na veliko. Na sve strane su novi štandovi sa svim i svačim a na oba kraja grada postavljene su pozornice. Svake večeri će se izvoditi predstave sa religioznom tematikom. Ovdje je religija toliko duboko upletena u živote svih ljudi da se ne može nigdje povući linija koja bi razdvojila običan život od religioznog. Svakog jutra srećem ljude sa svežim binduima (tačke na trećem oku se stavljaju u toku ili posle molitve), ljudi kroz hram koji se nalazi u centru sela prolaze kao kroz svoju kuću, svraćaju da se pomole ili se bar okrenu i poklone statui Šive, djeca se igraju ispred hrama i svako malo neko od tih klinaca na brzinu izuva papuče, na brzinu se pokloni (pranam) prema oltaru i onda ide u potragu za loptom koja je pala negdje ispod tih stepenica. Za njih je Šiva podjednako živ i prisutan u njihovim životima kao i njihov deda kome se isto poklone svakog jutra sa sklopljenim rukama i dodirnu mu koljena ili stopala u znak poštovanja.
Večeras planiram da nagovorim nekog da me prati, voljela bih da vidim bar jednu od tih predstava. Devet noći zaredom će se na pozornici pričati priče o različitim oblicima Božanske Majke (Devi) i o mnogim drugim božanstvima (Ganeša, Šiva, Hanuman). Desete noći se izvodi predstava o Ravani (demonu koji je oteo Situ od Rame) i na kraju se spaljuje lutka koja predstavlja Ravanu u znak pobjede dobra nad zlom.
Sinoć sam do kasno sa terase slušala muziku, mogla sam da osjetim radost sa kojom ti ljudi prate te, sto puta viđene priče, a danas sam otišla da vidim kako izgleda pozornica u toku dana. I opet, djeca se igraju i trče po čitavoj pozornici i gledalištu. Pozornica je jednostavno ali divno ukrašena, na sve strane lepršaju šarene tkanine i sve je posuto cvijećem. Jako me je dirnulo sve to, podsjetilo me je na pozornicu koju smo imali u osnovnoj školi i na predstave koje su tamo izvođene a koje su bile moj prvi dodir sa performansom uživo. Te predstave i recitali su mi tad bili isto tako živi i potresni kao i velike predstave koje gledam na velikim scenama. Ima nečeg beskrajno lijepog i djetinjasto dirljivog u amaterskim pozorištima i u publici koja ih voli.
I ima nečeg neophodnog i životno značajnog u ponavljanju priča o borbi između dobra i zla, o anđelima i demonima i o konačnoj pobjedi dobra.