...

Trenutak prije nego je uslikana ova fotografija mogu da predstavim jasno, kao da se još događa.
Ljeto je i sa Dunava duva topao vjetar. Odahnula sam posle vrelog dana u sobi sa jednim pozorom. U omiljenoj sam majici i u pantalonama koje je Olja sašila. Trčala bih i vikala kako je život divan, skoro savršen (ovo "skoro" sam vjerovatno dodala kasnije).
Imam plavu kosu, kratku i neku čupavu frizuru, čitam tih dana književnost 17. vijeka (i pomalo se dosađujem) ali, uglavnom sam euforična.
Neko vrijeme prije toga sam se plašila. Možda i prethodnog dana. Tad ne. Samo je bilo bitno to veče, ta nesamoća, to pripadanje.
Na ljuljašku nisam sjela nekoliko godina prije te večeri. Bila sam skoro zaboravila kako treba ispraviti noge kad letiš naprijed i skupiti ih kad se vraćaš. Kikoćem se dok se prisjećam toga, demonstriram vještinu djetinjasto i zaista sam dijete u tom trenutku.
Čini mi se da sam tad mislila da mogu ostati na toj ljuljašci zauvijek, da mogu do vječnosti ispravljati noge dok letim naprijed i savijati ih dok se vraćam, da ne moram nikad prestati da se kikoćem i da pogled koji imam sa te ljuljaške, to nasmijano lice koje se približava i udaljava mogu gledati neprestano.
Onda je zasvijetlio blic.
Sad gledam fotografiju i draga mi je. Kao prošlost, kao naivnost, kao neistina.
Posle te fotografije se nastavio život. On je hladio euforiju, gušio kikotanje i lica su odlazila i vraćala se promijenjena. I bitno je postalo nebitno, veliko se smanjilo (ili nestalo). Ostala je ta fotografija. Zato je bitna, zbog tog trenutka prije nego je uslikana i zbog svih onih drugačijih koji su došli kasnije.

Magija riječi...

"Ja ću ići!" mora da je rekla Šeherzada. Mora da joj je dojadilo da svakog dana sluša plač. Sigurno je mjesecima razmišljala kako da zaustavi pomahnitalu osvetničku strast kralja, čime da spriječi ubijanja kojima se kraj ne može ni nazrijeti.
Sigurno joj je dojadilo da gleda svog oca koji mora odabrati, odlučiti se čija je smrt sledeća na redu, koja će od ljepotica sledeća otići pod nož pomamljenog kralja.
I mora da je provela sate nagovarajući oca da je pošalje u smrt.
Kako li je izgledalo spremanje? Da li je bila sigurna u svoje priče i u noći koja dolazi vidjela rađanje ljubavi ili se hvatala za slamku, očajna?
Bose noge su gazile po mermeru. Krevet. Mirisi teški kao ta noć koja želi da preživi. I priča... Kako početi? Koju odabrati?
I onda odglumljena strast. Glumila je pred čovjekom koji je već sumnjao, koji je već mrzio jače nego što je ikog volio. A tek onda je trebalo započeti priču, jednu jedinu, priču koja će je ubiti, ili spasiti i nju i sve slične njoj.
A oko nje raskoš i svila, i njena ljepota i njegov strah i mržnja (i vjerovatno, duboko u njemu patnja i želja da tome dođe kraj). I sigurno su se čuli cvrčci i paunovi iz vrtova, možda i neke zurle iz donjih odaja. I sigurno je bilo toplo i teško u toj svilenoj, mirisnoj, polutamnoj sobi (da, morala je biti takva!).
On gleda, treba početi, treba ga zainteresovati prije nego ustane i ode (vjerovatno zgađen i sobom i njom i čitavim tim vrtlogom ludila u kome se našao).
Aladin... ćilim i čarobna lampa... ( da li je to uopšte i bila prva?)
I onda zora, nezavršena priča i neizvjestan dan. Da, zainteresovala ga je ali, koliko će to trajati, da li će već sutra vidjeti trag dosade na njegovom licu (a ako ne sutra, kad?).
Ona je pričala hiljadu i jednu noć, inspirisano, zaneseno i skoro zaljubljeno. Ona je uspjela da, na način koji je čista alhemija, probudi i ljubav i nadu.
Magija riječi na djelu, u svom sjaju!
Hiljadu i jednu noć...

Jedna od velikih radosti mog života je to što više ne moram da čekam neke subote u dva, reprize nedeljom, ponedeljke posle osam i slične termine (koje nikad nisam uspijevala da zapamtim) da bih gledala serije koje volim. A, ima ih, moram priznati!Zato, praise the Internet!
I tako, večeras se zagledah u jednu od epizoda, jedne od omiljenih mi serija i jedan od omiljenih mi likova poljubi jednu od omiljenih mi žena u seriji. Ničim izazvan, bez nagovještaja naročitog, ali u pravom momentu.
I ja odskočih sa stolice! I obradovah se, ali iskreno!
I to mi uljepša noć!
I sad mi možemo govoriti o tome kako je za očekivati da se jedna plavuša loži na serije, kako je djetinjasto tripovati tuđe živote, kako je to trošenje vremena i bla, bla, do sutra, ali, ja sam se zaista obradovala.
To izbacuje na površinu podatke o mojim idealističkim pristupima stvarnosti, ja ipak tu seriju gledam kroz sezone i čekam momenat u kome će se on, koji je nesrećan i po izboru i po usudu, usrećiti. A to je nemoguće, ne zbog usuda već zbog izbora.

Šta ja tačno za njega želim? Da li to što ja za njega želim podrazumijeva i da on prestane da bude on, da postane neko drugi, neko ko je blag, srećan i smiren? I da li će mi se onda dopadati taj neko?
Ne, neće mi se dopadati. Dobro, otkud onda u jednom ružičastom dijelu mog mozga potreba da, od nekog ko mi se dopada, napravim nekog ko mi se ne dopada.
I otkud u mom mozgu dio obojen tako intenzivnom ružičastom bojom? Baš onom ružičastom koja mi ne ide uz ostale boje, ničemu ne služi i poprilično smeta.

O glagolima

Da bi se obilježila tačka u vremenu do koje smo dohodali u ovom životu, koristi se niz glagola. Tri su za mene posebno markantna.
Glagol "rasti" se koristi da odredi neke godine u kojima se zaista raste, u kojima se fizički povećavamo. Kad to stane počinje semantička vladavina drugog, ozbiljnijeg glagola "odrastati". On u sebi nosi različite slojeve značenja, on pokazuje jedan suptilniji rast, stvaranje ličnosti, rast u smislu razvoja, učenja socijalnih pravila. Više od decenije mi odrastamo. I taman kad smo odrasli, taj glagol nas napušta. Istog dana kad prospe na nas svoja značenja i kad shvati da nema novih semantičkih slojeva u koje bi nas mogao umotati, on ustupa mjesto novom glagolu. Mi počinjemo "stariti".
Niko ne zna kad i kako se ti glagoli smjenjuju. Ne postoji omeđena starosna granica, ne postoji ni jedno pravilo koje govori o tome kad tačno prestajemo da rastemo a počnemo da odrastamo, kad smo odrasli i počeli stariti. I neće ga ni biti.
"Rasti" će meni uvijek biti crven i užurban. On živi daleko i vječito je u nekoj hitnji. Malo spava, puno čita, bijesan je na sve i svakoga, svađa se i traži krivce. Sve mu smeta. I sam sebi smeta. Ali, nema vremena da se zagleda u dan, ima suviše obaveza.
"Odrastati" je crn ili blještav. Kako kog dana... On je na klackalici, ili je depresivan ili euforičan, ili ne spava danima ili se danima ne budi, plače ili se svađa, zaljubljen je ili hladan, i voli da se igra sa sviješću. Traži, kopa, igra se, i gleda oko sebe. Nema lice, ima milion lica. I faza. I slojeva. I odlaženja, vraćanja, započinjanja, završavanja i nezavršavanja, padanja i spoticanja. On gleda sa litica, sa tronova, iz budžaka. On nije ni crven ni vreo. On je topao u dobrim danima. U lošim, nije ni bitno, to su prosto loši dani.
"Stariti" je glagol koji ne poznajem. Upoznaćemo se. Ne tako skoro. Zasad ga samo nazirem u daljini, šeta i blago se smiješi.

Novembar?

Prije par mjeseci je bio oktobar jedan, dobro ga se sjećam. Hladan, ali raspjevan. Taj je oktobar recitovao i pjevao, i svirao je.To je bio jedini oktobar koga sam čula kako jodluje i svira vlaško kolo. Po tome bih ga prepoznala među hiljadama oktobara.
Posle njega je došao januar, pa februar,onda jun. Sad već novembar!
Kako novembar?
Novembri dolaze na kraju godine, novembri su u kasnu jesen. Otkud ovaj tako rano?
No, kako god, nedavno sam sa obje noge ukročila u godine u kojima iznenađenja gube dio svojih moći. Prestalo je da bude primarno nalaženje odgovora, reagovanje je postalo bitnije. Zato ima da odreagujem još danas, dok ima sunca.
Prvo ću obuti debele čarape i još jedne, deblje, preko. Onda neku potkošulja, od onih koje najbolje čuvaju bubrege. I pantalone. I majicu. Džemper za svaki slučaj i pončo. Neka, nikad ne znaš. Rukavice i nekoliko šalova (bar dva, ne treba se igrati). I nešto za preko ušiju. I, naravno, kaput.
(Nakit podrazumijevam, treba nečim osvježiti dane koji će doći).
Lak za nokte, crveni!
I parfem koji miriše na ljeto.
Tako, sad nek ide kako mora (ako već ne može onako kako se meni sviđa!).

P.S. To što je napolju tako toplo samo pokazuje da je moj mentalni kalendar u redu. Ni Sunce nije stiglo da se opasulji, i ono živi u nekom kasnom septembru (u sred novembra miholjsko ljeto!). I ja sad čekam da se trgne i shvati da je pomalo rasipno produžilo da sija u nedoba. I da zazimi. Ja ću biti spremna.
I neću brinuti. Ako je novembar stigao sad, prekosutra će već biti maj.