Thursday, September 30, 2010

Couch surfing nije baš najrazvijenija stvar u Indiji i nisam mislila da ću imati mnogo priča o tome da podijelim, ali- ne lezi vraže.
Ulogovala se ja u Delhiju na nekoliko minuta samo da provjerim neku porukicu i izlogovala se. Nekoliko dana kasnije, već smo bili u Bhimtalu, konektujem se ponovo i dočeka me, ni manje ni više nego 18 poruka na CS.
Smijala sam se do suza! Svi bi da me vode negdje, da me ugoste, da putujem s njima, da jedemo zajedno, da mi pokažu hramove bitne, ma, sve u svemu, mogu da biram šta oću, samo da se javim. 
E, nisam mogla da vjerujem. Šta radi malo plave kose i plavih očiju!
Naravno, nisu sve poruke poslali slobodni mladi (i premladi) Indijci, jedan je poslao lik koji živi sa porodicom i jedan je stigao od djevojke koja voli Evropu i radovala bi se da upozna nekog ko dolazi odatle. Ah, zasad je najveći izazov odabrati. Svi su se fino sročili, svi su vrlo distancirani i puni poštovanja. Indijci!
Ne znam koliko su u pitanju njihove predrasude o ženama sa zapada i koliko su ta mišljenja uopšte predrasude. Žene koje dolaze iz Evrope i Amerike su, po njihovim standardima, lake. I to nije predrasuda, to je prosto stvar drugačijih običaja. U Indiji se i dalje cenzurišu eksplicitni poljupci u filmovima, većina filmova sa zapada prođe kroz komadanje prije nego se prikaže.
U Indiji je film Brokeback Mountain, inače potresna priča o velikoj gej ljubavi, priča o dva kauboja koji su se upoznali na planini i sprijateljili, onda se oženili i nastavili da svake godine pecaju zajedno. Onda se jedan razveo a jedan umro. Od poljubaca, dodira, drame nema ni traga.
Stoga, potpuno je razumljivo da i najčedniji među ljudima sa zapada ovdje djeluje kao oličenje orgijaša. Ovdje se sve to dešava ispod žita, prikriveno i prekriveno beskrajnim ograničenjima.
Neću da griješim dušu i da pretjerujem, činjenica je da su ovdje ljudi nevjerovatno gostoljubivi. Nikog ne mrzi da izmijenja svoje planove da bi ugodio gostu. I dirnuti su kad shvate da neko voli Indiju i da poštuje običaje. Svako kome sam se obratila za bilo kakvu pomoć je uradio i više nego što je mogao.
I opet, ja se u ovoj zemlji osjećam kao kod kuće. I među ovim ljudima koji izgledaju potpuno drugačije, i dalje se osjećam kao kod kuće.



Wednesday, September 29, 2010


Dva gradića su vrlo blizu Bhimtala,  Kathgodam i Haldvani (Haldwani). To su gradići koji se praktično sastoje od nekoliko ulica i bili su seoca sve dok nije napravljena željeznica. Poslednja stanica indijske željeznice je Kathgodam, odatle se ka Himalajima ide kolima (konjima, kravama, psima, rikšama, motorima –nisam vidjela da uprežu miševe i mačke, ostalo je sve tu).
New Delhi, Mohan Nagar, Ghaziabad, Babugarh, Gajraula, Joya, Moradabad, Rampur, Bilaspur, Rudrapur, Lalkuan, Haldwani, Kathgodam i Bhimtal.
To su gradovi i gradići kroz koje smo prošli na putu. Zvuče bajkovito, ali nisu ni približno bajkoviti.
Svi pričaju o igrama, izgleda da će biti totalni fijasko. Najveći hit, svi timovi koji učestvuju na igrama su imali komentare na higijenu, uslugu, nedostatak ovoga I onoga, i jedan od ministara (ili već neka velika faca u Indiji) je rekao da o tome ne treba razgovarati, da su standardi u vezi sa higijenom u Indiji prosto drugačiji. Hahaahh, kakva glupost!
Indiji će biti potrebne decenije da sredi pitanja higijene, ovdje su ljudi toliko naviknuti na prljavštinu i smeće na sve strane,da ja ne mogu ni da nazrem način da se to izmijeni. Nikako mi ne ide u glavu kako je moguće da im to toliko ne smeta. Danas smo ušle u jednu radnju koja se toliko osjećala na vlagu da niko u Srbiji ne bi ni pomislio da tu otvori butik, nema osobe koja bi tu radila ili kupila nešto. Ovdje to izgleda ne smeta ni ljudima koji tu kupuju (a cijene su iste kao u Srbiji, prodaju zapadnu garderobu I to skupu) niti onima koji tu rade. Momci, njih trojica, sjede i uživaju u zagušljivosti. Prosto mi je došlo da ih pitam imaju li oni nos, išta osjećaju li…
No, to sve što bih ja da pitam ovaj narod po ulicama ne može se ni nabrojiti. Ali, džaba mi, niti me oni razumiju (engleski im je vrlo oskudan) nit bih ja imala živaca da im objasnim na šta sve mislim.
Najčudnije od svega je što su samo dijelovi gradova takvi, iza tog haosa, smrada i prljavštine samo izroni savršeni park, dvorište škole, hotel, privatna kuća sa sjajnom baštom. Bajkovito… Kako ne požele tako nešto i za sebe?
Ma, da preformulišem, kako neko nije krenuo da ih krvnički kažnjava i da uvodi red silom? Baš me zanima da li je iko pokušao to da uradi.
Ustvari, šta se ja šokiram, Klisa izgleda isto ovako, samo je upadljivo manja.

Tuesday, September 28, 2010

Novi aerodrom u Delhiju izgleda potpuno impresivno. Ove mudre su napravljene iznad izlaza sa terminala. Ogromne i divne. Jedna od prvih slika koje te dočekaju kad stižeš u Indiju.

Saturday, September 25, 2010

Sutra rano ujutru krećemo na Himalaje. Ovih dana se puno priča o tome kako je voda razorila puteve ka planinama, svaki dan čujemo kako je kiša odnijela još jedan dio. Put koji se inače prelazi za pet sati vozač je danas procijenio na  najmanje 12 tako da nećemo ni putovati pravo u Bhimtal, svraćamo sutra u Kathgodam i tu ćemo provesti noć (u nekom Lemon hotelu, za koji se tvrdi da je specijalno "evropski" sređen). Riječ "evropski" ovdje ima jednu posebnu težinu, znači ono što je suprotno američkom, što je skupo i nije kič, tradicionalno je i sa ukusom. Zanima me koliko bi Evropa ispunila očekivanja.
Punim baterije na svim aparatima, mislim da će put biti prilično inspirativan. Prošle godine smo putovali vozom i to noću. Ove godine sam počašćena i razgledanjem gradova u podnožju Himalaja.
Danas sam gledala izvještaje, neka sela pored Almore (grada u kome smo bili prošle godine) su potpuno zbrisana. I opet, gomile ljudi smještenih u nekakve šatore, haos na sve strane. Ali neki haos potpuno lišen tragike. Nikako sebi ne mogu da objasnim otkud taj osjećaj, ali, vidim da ga svi oko mene imaju. I ti ljudi koji su ostali bez svega ne govore o tragediji. Čovjek iz nekog sela koej više ne postoji jer ga je Ganga obrisala s lica zemlje kaže da je Ganga Ma odnijela sve što je on imao. Bez ikakve drame on govori kako je rijeka koju on zove Ma (majka) uništila sve. Ali, i dalje je Ma i on joj je zahvalan jer mu je sačuvala ženu i djecu. E, ovdje su ljudi darovani.
Ili to samo meni tako izgleda jer bih ja dala kilometre života za samo dva prsta takvog razmišljanja. Sve je dobro, ovaj svijet je dobar i moj život je sjajan jer je upravo onakav kakvim ga je Bog za mene zamislio! Moja duša vapi za ovim stavom. Moj mozak ga uporno rešeta i izvrće.
No, kako mi je, tako mi je. I meni, i njima.
Jamuna je ove godine, kažu, viša nego ikad. Drveće je potopljeno do vrha krošnje a pored puta su postavljeni šatori za one kojima je Jamuna preplavila domove. Na hiljade ih je. A ovih dana biće sklonjeni dalje jer počinju igre a zna se da niko ne voli da gleda bijedu dok se zabavlja ili takmiči. Kažu da je rijeka svake godine sve opasnija, da se podižu nasipi ali je to ne zaustavlja. Nikad nisam vidjela da rijeka skoro dodiruje most. Do juče.
Svaki dan mi donosi neko novo "nikad nisam vidjela,čula, probala". Svaki dan novo malo čudo. 
Juče me je divni dragi prijatelj vodao po gradu koji voli. I nije mu bilo teško da organizuje sto čuda, da mi pokaže pompezni novi metro, moćan i ogroman, valjda da potpuno predstavi veličinu ove zemlje. Sav ponosan mi je objasnio da Indija ide u novu, sređeniju stvarnost i da će sve više mjesta u Indiji izgledati tako. Valjda je imao potrebu da opravda Indiju, ali, kao što sam već ko zna koliko puta ponovila, ja Indiji sve unaprijed opraštam. I ništa mi ne smeta. 
Naprotiv.
Sad idem, dragi dnevniče, čeka me ova divna zemlja.




Friday, September 24, 2010

Samo još par stotina narukvica i staću, obećavam. I desetak košulja, ne više. Možda koje pantalone i tuce minđuša koje idu uz narukvice. Naravno, marame ne mogu da brojim, imam i ja dušu.

Thursday, September 23, 2010

Butik

Ovdje su ljudi plaćeni za poslove koji kod nas ne dolaze u obzir. Svako ko zarađuje ima obavezu da zaposli što više ljudi, pa se ovdje smatra sramotom da neko ko ima restoran ne zaposli i vratara i hostesu. Svaki butik ima nekog ko pakuje, otvara vrata, čuva kese koje ostaviš na ulazu. Na ulici su ljudi koji su plaćeni da te dovedu u butik, da ti pokažu put kroz lavirinte naslaganih kuća i prodavnica. U svakoj radnji je po nekoliko ljudi raspoloženih da ti o svemu pričaju dokle treba. Toliki zaposlen narod sigurno značajno smanji prihode vlasnika, ali, izgleda da to ovdje nikom ne smeta.
Nije u redu da ne platiš rikšu, da ne jedeš napolju, da ne trošiš novac koji imaš. To je kao da otimaš hleb onima koji od tebe treba da ga dobiju.

Da napomenem, Srbija ima 17,4% nezaposlenih, Indija 10,4%.

Tuesday, September 21, 2010

Monsunski dan

Postoji vjetar koji nosi toliko tople kiše da izgleda kao da rijeka duva iznad ulice i da se od nje odvajaju velike kaplje.
Prošle godine sam uhvatila prve dane monsunske sezone i vidjela kako se kiša sliva kao iz kabla, kako rijeke plove ulicama. Jedna kap se pretvorila u padajući slap za nekoliko minuta i ljudi su bili do koljena u vodi na ulici koja je prije deset minuta bila potpuno suva. Monsun razigran.
Sezona monsuna je sad pri kraju, kiša jenjava, veliki vjetar-rijeka se umorio. Potrošio je vode planirane za ovu godinu, sad se samo otresa od viška koji ne može da pretvori u rijeku vlage i odnese dalje.
Bila sam kratko na ulici. Dovoljno dugo da mi se ukovrdža kosa i okvasi košulja. Dovoljno da čujem da mi se ovaj grad opet obradovao. 
I da mu se obradujem.