...

Trenutak prije nego je uslikana ova fotografija mogu da predstavim jasno, kao da se još događa.
Ljeto je i sa Dunava duva topao vjetar. Odahnula sam posle vrelog dana u sobi sa jednim pozorom. U omiljenoj sam majici i u pantalonama koje je Olja sašila. Trčala bih i vikala kako je život divan, skoro savršen (ovo "skoro" sam vjerovatno dodala kasnije).
Imam plavu kosu, kratku i neku čupavu frizuru, čitam tih dana književnost 17. vijeka (i pomalo se dosađujem) ali, uglavnom sam euforična.
Neko vrijeme prije toga sam se plašila. Možda i prethodnog dana. Tad ne. Samo je bilo bitno to veče, ta nesamoća, to pripadanje.
Na ljuljašku nisam sjela nekoliko godina prije te večeri. Bila sam skoro zaboravila kako treba ispraviti noge kad letiš naprijed i skupiti ih kad se vraćaš. Kikoćem se dok se prisjećam toga, demonstriram vještinu djetinjasto i zaista sam dijete u tom trenutku.
Čini mi se da sam tad mislila da mogu ostati na toj ljuljašci zauvijek, da mogu do vječnosti ispravljati noge dok letim naprijed i savijati ih dok se vraćam, da ne moram nikad prestati da se kikoćem i da pogled koji imam sa te ljuljaške, to nasmijano lice koje se približava i udaljava mogu gledati neprestano.
Onda je zasvijetlio blic.
Sad gledam fotografiju i draga mi je. Kao prošlost, kao naivnost, kao neistina.
Posle te fotografije se nastavio život. On je hladio euforiju, gušio kikotanje i lica su odlazila i vraćala se promijenjena. I bitno je postalo nebitno, veliko se smanjilo (ili nestalo). Ostala je ta fotografija. Zato je bitna, zbog tog trenutka prije nego je uslikana i zbog svih onih drugačijih koji su došli kasnije.