Monday, July 21, 2008

Mlada Gojkovica


Ona se betona nikad nije plašila. Odrasla je u gradu, navikla je na mirise betona, smoga i smeća, bliski su joj bili i užurbanost i bezobzirnost. Možda zbog toga nije ni shvatila da su joj stopala već zalivena malterom i da više ne može koračati, prvo je pomislila da je došlo vrijeme da se malo odmori.
MOžda zbog vrućina (ili ko zna čega) nije joj smetalo kad su slojevi betona krenuli da se podižu ka njenom trupu, očekivala je da će svakog trenutka pući i da če sve biti isto, kao da se ono nikad nije ni dogodilo.
O onome ona više nije ni pričala niti je planirala da to ikada pominje. Dovoljno je što se dogodilo... I više nego dovoljno!
U čekanju da beton pukne i da ona konačno napravi korak prošao joj je kroz glavu čitav život. I ona pjesma o zidanju Skadra, ona koja joj se uvijek dopadala više od drugih. I bila joj je strašna pomisao da je ona, mlada Gojkovica, ostala zazidana. "Ah, ovo je ipak XXI vijek, srećom"- pomišljala je dok je osjećala da su joj i koljena zazidana, da sad ne može ni da čučne.
Kad je beton stigao do kukova čak je na trenutak pomislila da joj je udobno i tek tad se u strahu trgla... Pa, ne može dozvoliti da ostane zazidana, ovo izgleda neće samo stati...
Ta rečenica je koštala nekoliko centimetara betona više. Sad već nema gdje, mora se sama iskobeljati. Rukama samo, kasno je počela, noge već ne može ni da mrdne. Niko ne zna gdje je ona, niko se više ne sjeća ni kad je otišla ni kad je rekla da će se vratiti. U gradu traje karneval...
PAnika je počela da raste. Shvatila je da je napravila previše grešaka, da se one više ne mogu ni nabrojiti, da se one ne više ni ne smiju nabrojiti. Shvatila je da nema ni snage da se iščupa i da nema kome da ode ako ikad izađe iz tog betona.
Opet Gojkovica...
Sad se već mora reći to što se ima reći. A ne može se. Paradoksi...
Već je krenula da zamišlja skulpturu koja će se vidjeti spolja kad beton prekrije i glavu. Teško diše i panika i dalje raste...
Ok, svakako će ići do kraja, do vrha glave, do poslednje vlasi kose... Ali, razlog nije našla, ne čitav, ne jasan, ne onaj koji objašnjava dovoljno.
Ostaje nada da će neko doći i razbiti taj beton, da će neko naslutiti da je ispod tih zidova ona.
Ili nije ni bitno.
MOžda je sve urađeno baš kako treba.
MOžda je ona upravo zato i rođena, da umilostivi bogove za nečiju veliku gradnju. Da, kao Gojkovica.

Friday, July 11, 2008

The opposite of love is not hate, it's indifference.
The opposite of art is not ugliness, it's indifference.
The opposite of faith is not heresy, it's indifference.
And the opposite of life is not death, it's indifference.

Thursday, July 3, 2008

"Ako te uprlja blato i otruje gorčina,
oni to sigurno čine iz njima časnih pobuda.
Moralni zakon vode je: da udavi. A vatre:
da sagori sve što joj je u zagrljaju.
Blatu je umetnost da blati. Gorčini da je žešća.
Oni u tome vide čistotu dobrih običaja.
Sve ima svoj stvaralački sjaj i krepost.
Sve ima etiku sopstvene prirode.
Tvoje je s kim si, kuda prolaziš i šta gutaš.
I zato, sve što ti je strano posmatraj
blagonaklono. Jer i tvoje je rasuđivanje,
jer i tvoje je delanje za nekog nasilje i bol."
M.A.

Wednesday, July 2, 2008

Još o kompromisu

"Kompromis je osnovni modus postojanja, u kome su neregulisani i svi ostali. Planetarna su kretanja kompromisi između tuđih privlačnih sila i vlastite mase. Kao privremeno postojanje, život je kompromis između nepostojanja i večnog postojanja. Čovek je kompromis između inteligencije i instinkta. Ni ljudska zajednica ovom modusu ne izmiče. I ona je kompromis. Kompromis između slobode i ropstva. Neupotrebljive slobode da zajednice nema i nekorisnog ropstva da osim nje nema ničeg drugog..."
"Vaše mesto u tramvaju takođe je kompromis. U ovom slučaju između idealne mogućnosti da ga zauzmete celog i idealne nevolje da u njega uopšte ne možete ući. Primera bi se moglo navesti bezbroj, ali bi oni u načelu uvek ostajali isti, otkrivajući prećutno pogađanje i najzad nagodbu dve antagonističke realnosti."

I might as well begin to put some action in my life


Već godinama ja se pripremam za neki trenutak u kome će moj život započeti... Nekad je taj početak izgledao potpuno izvjesno,kao, evo sutra a ako ne sutra onda sigurno prekosutra, do sledećeg petka najkasnije...
E, u međuvremenu je prošlo toliko petaka da mi se čini da svaka nedelja koju sam proživjela ima bar tri komada.
Prvo su me zanimali uzroci i posledice... I dobila sam ogdovore...Uglavnom su se svodili na onu istu priču i na neko "do petka najkasnije".
Sad znam uzroke i živim posledice...
Sad me više ni to ne zanima.
Sad sam osmislila novi plan. Život očigledno ne želi da počne, pa bih ja mogla da počnem umjesto njega. Još samo treba da isplaniram način.
I tako, živote, ja planiram da te započnem...
Danas, a ako ne danas sutra sigurno ili prekosutra... Najkasnije do petka...

O mladalačkim igrama...


Neću nabrajati imena svojih divnih prijateljica koje bi rado već sutra promijenile odrednicu "single" u onu "in a relationship". Neću nabrajati ni imena svojih prijatelja koji mi govore "pa, imaš toliko divnih žena oko sebe, upoznaj me,molim te". To je eskaliralo ovih dana, valjda je ovo sunce probudilo u svima nama želje!
Meni je još i super, ovaj celibat trenutni me spašava, kao ništa se ne dešava zato što sam ja u svom tapasu. Hi, hi!
No, neću ni sebe više da morim pričama o tome, hoću samo da podijelim jednu divnu priču.
Prijatelj, inače vrli mladić sa mnogo divnih osobina ali "single for too long", mi je objasnio šta se dešava u gradu (ja već godinama ne izlazim, zaboravila sam kako to izgleda). No, on izlazi, i zna kako da pliva kroz moderne okolnosti.
I tako, otkri on meni da se napolju naveliko igra jedna društvena igra u kojoj, svjesno ili nesvjesno, svi učestvuju. Tu je igru on nazvao "OĆKANJE I NEĆKANJE". Znači, to što ljudi izgledaju zainteresovano, to što izgledaju kao da bi se rado sparili (bilo kog pola da su), to je samo prvi dio igre, takozvano "oćkanje". Ljudi se sređuju, izgledaju divno, gledaju zavodljivo, pilje, česu se o tebe i traže ti upaljač. Za to vrijeme ti se takođe "oćkaš", daješ upaljač, češeš se o ljude, izgledaš divno, gledaš zavodljivo i ostalo. Prvu fazu igre, "oćkanje" prekida bilo kakva konkretna akcija u cilju upoznavanja ili sparivanja, svako pitanje koje iskače iz okvira "oćkanja" automatski igru prebacuje u "nećkanje".
Naravno, pravila "nećkanja" su više nego jasna, skrećeš pogled, odmičeš se, vadiš svoj upaljač iz torbe, ignorišete se i bla, bla...
U tome dolazi i kraj izlaska...
I da, ono što je fascinatno, ako se učesnici igre koji su se sinoć oćkali pa nećkali, sretnu kasnije bilo gdje, igra se nastavlja tamo gdje je stala,kroz nećkanje.
Pa, ne bih ja da se igram... Nisam dovoljno mentalno razgibana.

Tuesday, July 1, 2008

Kobajagi mrak i kobajagi tišina

Kad ste poslednji put zaista vidjeli mrak. Onaj pravi, mrkli mrak... Onaj koji ja vidim kad iz nove (samo 20 godina stare...) babine kuće posle deset krenem u staru. Onaj koji pogledu daje čitavih pola metra da se prostre i iz koga vreba samo priroda. Ja sam ga vidjela prošlog avgusta, tu negdje onih dana kad sam čula tišinu i udisala vazduh sa visokim sadržajem kiseonika. Ako ne i istog tog dana... A samo se o mraku priča, mnogo ljudi mrak živi... Kako, pored ovoliko svjetiljki? Jedini mrak na koji zaista nailazimo je onaj mrak u nama, onaj najstrašniji i najbolniji. A toliko ga ima da niko nije ni primijetio da mi u danu neprekidnom živimo, da naši gradovi blješte svjetlom koje je, izgleda, vječno. Vječno svjetlo, ta sintagma obećava raj... Pa, kako nam se ovo dogodilo?
I ta tišina, trebalo bi da to bude lijek za dušu... A ni nje nema. Naši surogati tišine ispunjeni su zvucima ulica, komšija, muzike koju ne želimo da čujemo... Naš lijek nije ni placebo, a kamoli šta više od toga. A tamponi za uši nisu rješenje, naši su umovi toliko preplavljeni zvucima da bi nam trebale godine nošenja tih štapića da do te tišine dođemo. A te godine niko od nas nema, to su godine koje moramo posvetiti telefonima, odgovorima, dogovorima, zvucima, beskrajnim i nebrojenim kao i ona svjetla sa početka.Onda dobro, pogasi svjetla i pusti muziku! Ili šta?