Sutra rano ujutru krećemo na Himalaje. Ovih dana se puno priča o tome kako je voda razorila puteve ka planinama, svaki dan čujemo kako je kiša odnijela još jedan dio. Put koji se inače prelazi za pet sati vozač je danas procijenio na  najmanje 12 tako da nećemo ni putovati pravo u Bhimtal, svraćamo sutra u Kathgodam i tu ćemo provesti noć (u nekom Lemon hotelu, za koji se tvrdi da je specijalno "evropski" sređen). Riječ "evropski" ovdje ima jednu posebnu težinu, znači ono što je suprotno američkom, što je skupo i nije kič, tradicionalno je i sa ukusom. Zanima me koliko bi Evropa ispunila očekivanja.
Punim baterije na svim aparatima, mislim da će put biti prilično inspirativan. Prošle godine smo putovali vozom i to noću. Ove godine sam počašćena i razgledanjem gradova u podnožju Himalaja.
Danas sam gledala izvještaje, neka sela pored Almore (grada u kome smo bili prošle godine) su potpuno zbrisana. I opet, gomile ljudi smještenih u nekakve šatore, haos na sve strane. Ali neki haos potpuno lišen tragike. Nikako sebi ne mogu da objasnim otkud taj osjećaj, ali, vidim da ga svi oko mene imaju. I ti ljudi koji su ostali bez svega ne govore o tragediji. Čovjek iz nekog sela koej više ne postoji jer ga je Ganga obrisala s lica zemlje kaže da je Ganga Ma odnijela sve što je on imao. Bez ikakve drame on govori kako je rijeka koju on zove Ma (majka) uništila sve. Ali, i dalje je Ma i on joj je zahvalan jer mu je sačuvala ženu i djecu. E, ovdje su ljudi darovani.
Ili to samo meni tako izgleda jer bih ja dala kilometre života za samo dva prsta takvog razmišljanja. Sve je dobro, ovaj svijet je dobar i moj život je sjajan jer je upravo onakav kakvim ga je Bog za mene zamislio! Moja duša vapi za ovim stavom. Moj mozak ga uporno rešeta i izvrće.
No, kako mi je, tako mi je. I meni, i njima.