Nekad je nepristojno biti tužan. Na nekim mjestima je bezobrazno biti neraspoložen i misliti duboke misli. Bhimtal je jedno od takvih mjesta. A ja sam nekako nepristojna i bezobrazna večeras. I neka, mogu uvijek da se nadam da je PMS, iako sam sigurna da nije, ili da nešto nije bilo u redu sa hranom, iako nisam ni večerala.

Ali, postoji jedan oblak koji me prati. Jedan oblak kome bježim godinama, a on me stiže i ne ostavlja me na miru. 

I nije više bitno ima li oblak ime, izmišljam li ja njega ili on pravi novu mene, kad će otići i da li će i ko, čime i kad raspršiti. On je moj isto koliko i bilo koji osmijeh, uvuče se u torbu koliko god se ja trudila da pakujem samo sunčane dane i ima dovoljno snage da me doprati i do Himalaja.

Nije to bilo kakav oblak. To je jedan od onih poznatih, onih koji te ne iznenađuju ali na koje se ne možeš navići. Moj, najmoj. Jasno ga razlikujem od ovih svijetlih, maglenih oblaka sa Himalaja. Oni su kao pamuk, nježni i utješni. Oni u sebi nose poglede na jezera i vrhove, kroz njih se naziru veličine i ljepote. Ovaj moj je prosto oblak, nosi kišu, oluju, munje. 

Ima dana kad me izgubi i, kao jedan metak lutalica koji je gonio jednog Matiju, "pogrešno me traži oko Zemlje, vučen tajnim magnetom mog čela".

Ima i onih drugih dana kad pokušavam da mu umaknem, pravim se da ga ne vidim, zamišljam da je to običan oblak koji je sasvim slučajno tu, tražim sličnost sa drugim oblacima ne bih li ga među njima izgubila.

Ima i dana kao danas. I ne znam da sam pronađena  jer ne gledam gore, obećala sam sebi davno da neću ja njega tražiti, samo mi odjednom,postane hladno. Onda sve ide brzinom svjetlosti, u isto vrijeme vidim oblak, shvatim da sam u sjenci, zapljusne me sve što taj oblak iz sebe može da izbaci. 

Onda više nisam na Himalajima, nisam na predivnoj obali predivnog jezera, u zemlji koja je moja kao da sam se u njoj rodila. Onda sam samo ispod oblaka. I svjesna sam samo tog trenutka u kome ja, opet sama, stojim ispod svog oblaka. I on podsjeća na kuću isto koliko i drage fotografije.

I onda patetika. Da uveliča poraz, jer ništa na svijetu ne prezirem kao patetiku. A ne poznajem nikog ko joj je skloniji.

Sve to ne zavisi od mene.

Setim se kako beše lep,

nad vodama dubokim nekim,     

kao Mesec beo, sa lukom tankim i mekim,         

jedan most.

I, vidiš, to uteši me.

Ne zavisi od mene.

Dosta je da tog dana,

zemlja oko mene zamiriše preorana,

ili da oblaci prolete,        

malo niže,     

pa da me to potrese.

Ne, ne od mene.

Dosta će biti ako, jedne zime,

iz vrta jednog zavejanog

istrči neko ozeblo, tuđe, dete                      

i zagrli me.

Miloš Crnjanski  

I zaista, ne zavisi to od mene. 

"Ima na svetu mirnih, dobrih ljudi
koji kroz život nečujno i tiho gaze,
kao da nogom stupaju po pamuku.
A naše oči nikad ne opaze ni njih
ni njinu radost ili muku"
Ove stihove sam naučila u osnovnoj školi. Pjesma se zove "Ljudi sjenke". I to je skoro sve čega se sjećam. Mislim da su poslednji stihovi "I samo crni posmrtni plakati objave da su i oni među nama živjeli". Neću potrošiti ni tih par minuta da saznam ko je i kad napisao ovu pjesmu. Samo ću da prepričam kako sam je se sjetila i zašto.
Rađeš ima 28 godina, vozač je i govori engleski dovoljno dobro za svoj status i obrazovanje. Danima ga srećem i svaki put me pozdravi sa nekim osmijehom u kome ima i tuge i radosti i nekog zazora ali i nekog mira i umora. Nisam se ni zapitala svih ovih nedelja kako to da je on tu stalno, kako to da njegov posao nema radno vrijeme, on je tu kad god nekom nešto zatreba (ispada da je on još i dobro prošao, ljudi za koje on radi bar ne vode noćni život pa je on posle zalaska sunca potpuno slobodan).
Juče je Rađeš vozio mene i Elija i objašnjavao mi kako se slavi Navaratri, šta se radi, ko je Rama a ko Ravana. Pitao me je kako se tačno zovem. Onda mi je rekao da ima 28 godina i da je oženjen. Tek kad je počeo da priča kako je u braku godinu i po i kako je žena sad sa svojom majkom jer on mora da radi, postalo mi je jasno kako njemu to leškarenje i nerad u hotelu na Himalajima (on je, naravno, u dijelu za poslugu - još jedna tekovina koje se Evropa oslobodila, srećom) i te povremene vožnjice koje obavlja da bi udovoljio nečijem hiru, nikako ne odgovaraju. On je zaljubljen i pati jer mu je žena sama.
A onda me je potpuno slomio. Rekao mi je "Imao sam sina, ali sam ga imao samo pet dana. Onda je on umro. I nije nikad došao u svoju kuću. I sad nemam sina. Od avgusta ga nemam." Te rečenice su potresne kako god da su izgovorene ali, taj engleski i taj izbor riječi, i taj glagol "imati" koji jasno govori kako ga je on u svojoj glavi i u svom srcu imao mnogo prije nego što se rodio i kako se još nije ni navikao na to da ga nema. To ponavljanje me je dotuklo. I ne znam kako sam izdržala da ne zaridam tu, pred čovjekom koji svakako zazire od mene, zbog njegove muke. Opet jednostavnost, i opet nedostatak tragike.
I tako je jedan mirni i dobri čovjek gazio kroz svoj život tiho i nečujno, vozio tuđe dijete i ničiju ženu po savršenim planinskim putevima dok njegova žena sama oplakuje dijete koje mnogo duže nemaju nego što su ga imali.

Gradić je potpuno promijenjen od juče. Navaratri se slavi na veliko. Na sve strane su novi štandovi sa svim i svačim a na oba kraja grada postavljene su pozornice. Svake večeri će se izvoditi predstave sa religioznom tematikom. Ovdje je religija toliko duboko upletena u živote svih ljudi da se ne može nigdje povući linija koja bi razdvojila običan život od religioznog. Svakog jutra srećem ljude sa svežim binduima (tačke na trećem oku se stavljaju u toku ili posle molitve), ljudi kroz hram koji se nalazi u centru sela prolaze kao kroz svoju kuću, svraćaju da se pomole ili se bar okrenu i poklone statui Šive, djeca se igraju ispred hrama i svako malo neko od tih klinaca na brzinu izuva papuče, na brzinu se pokloni (pranam) prema oltaru i onda ide u potragu za loptom koja je pala negdje ispod tih stepenica. Za njih je Šiva podjednako živ i prisutan u njihovim životima kao i njihov deda kome se isto poklone svakog jutra sa sklopljenim rukama i dodirnu mu koljena ili stopala u znak poštovanja.
Večeras planiram da nagovorim nekog da me prati, voljela bih da vidim bar jednu od tih predstava. Devet noći zaredom će se na pozornici pričati priče o različitim oblicima Božanske Majke (Devi) i o mnogim drugim božanstvima (Ganeša, Šiva, Hanuman). Desete noći se izvodi predstava o Ravani (demonu koji je oteo Situ od Rame) i na kraju se spaljuje lutka koja predstavlja Ravanu u znak pobjede dobra nad zlom.
Sinoć sam do kasno sa terase slušala muziku, mogla sam da osjetim radost sa kojom ti ljudi prate te, sto puta viđene priče, a danas sam otišla da vidim kako izgleda pozornica u toku dana. I opet, djeca se igraju i trče po čitavoj pozornici i gledalištu. Pozornica je jednostavno ali divno ukrašena, na sve strane lepršaju šarene tkanine i sve je posuto cvijećem. Jako me je dirnulo sve to, podsjetilo me je na pozornicu koju smo imali u osnovnoj školi i na predstave koje su tamo izvođene a koje su bile moj prvi dodir sa performansom uživo. Te predstave i recitali su mi tad bili isto tako živi i potresni kao i velike predstave koje gledam na velikim scenama. Ima nečeg beskrajno lijepog i djetinjasto dirljivog u amaterskim pozorištima i u publici koja ih voli.
I ima nečeg neophodnog i životno značajnog u ponavljanju priča o borbi između dobra i zla, o anđelima i demonima i o konačnoj pobjedi dobra.

Danas je drugi dan Navaratri praznika.
"Ratri" znači noć,a "nava" znaći devet.
Tokom Ratrija se obožava Bog u svojim  različitim ženskim oblicima, Devi (Božanska Majka) kao Durga, Lakšmi i Sarasvati. Prve tri noći se obožava Durga, naredne tri Lakšmi i na kraju Sarasvati Devi poslednje tri noći. Poslednji, deseti dan, se zove Viđajadašami. "Viđaja" znači pobjedu nad našim sopstvenim umovima.
Durga Mata (Majka Durga) se obožava da obriše sve nevolje, krivice, blokade i napravi mesta za bolje stvari koje će doći tako što će skloniti sve prepreke koje zaustavljaju naš emotivni, mentalni i fizički rast.
Lakšmi Mata se poziva da da zdravlje, bogatstvo i obogati nam umove i živote svim dobrim stvarima i da nam uspjeh u našim nastojanjima.
Sarasvati Mata se obožava da nam da mudrost i znanje koji su dva najdragocjenija posjeda.
Mudrost je alat koji nam nam omoućava da vidimo razliku između dobra i zla, ispravnog i pogrešnog, unutrašnjeg i spoljašnjeg i da uvježmo kontrolu uma koja će nas zaštititi od spoljašnjih i unutrašnjih iskušenja.
Mudrost, direktno ugrađena u znanje, je sila nakoju treba računati, Neki od najvećih ljudi koji su živjeli na Zemlji su bili obdareni ovim prenostima, Krišna Bhagavan, Mahavira Bhagwan ili Adi Šankaračarja.
Mudrost, ugrađena u znanje i praktično primijenjena obogaćuje ne samo naše živote već i živote onih sa kojima smo u kontaktu.

U toku Navaratri slavlja pjevaju se himne u slavu Božanske Majke, posti se i moli (čitaju se molitve kao Durga Kavač, Durga Saptašti, Durga Sukta).

Na putu ka planinama, posle nekoliko sati vožnje po "safari like" putevima, svratili smo u hotelčić koji je izgledao kao foto montaža. Ni traga pretjeranoj pompeznosti skupih indijskih hotela, niti skrnavosti onih jeftinih. Blještavo zeleni travnjak, sve sija od čistoće. U hotelu restoran, brza hrana a na meniju sto čuda kojima ne znam ni imena ni ukusa. I tu se ja odlučim za sok od manga i čokoladicu u foliji.
Deset minuta kasnije, za stolom prepunim hrane, dok sam se pripremala da otvorim sok, dragi domaćin kome se ništa ne odbija se okrenuo prema meni držeći u ruci neku hrskavu krofnicu iz koje je kapalo na sve strane. "Otvori usta jako!" Sekund kasnije čitava krofnica mi je bila u ustima.
I još sekund kasnije doživjela sam eksploziju ukusa! Suze su mi krenule na oči a svi receptori u ustima su zaskičali u isto vrijeme. U jednom zalogaju osjetila sam sve ljute, slatke, gorke, slane, opore i prijatne ukuse koje sam mogla da zamislim,
Malo čudo se zove panipuri. Pani je riječ za vodu, a puri su palačinkice (ili palačinke) koje se u toku prženja naduvaju. Hrskavo ispržen puri se probije sa jedne strane i u njega se sipaju čatniji. Čatniji su u stvari sosovi koji variraju od gusto kremastih do potpuno vodenjastih. Panipuri (ili golgapa, kako ga zovu ovdje na sjeveru)  se jede u jednom zalogaju.
I to kakvom zalogaju!
Zna se da ja nisam neki ljubitelj indijske hrane i da se moje priče uglavnom svode na isprdavanje sunđerastih kolača koji plivaju u vodi i crvenih sosova od kojih te obliva znoj, ali, panipuri je dobio moj glas. Naravno, teško da ću ga baš ubaciti u svoju dnevnu ishranu, prije će biti da ću mu se vratiti kad poželim malo gastronomske avanture.
Da tražim recept?

Jedna obična indijska porodica odlučila je da provede vikend na  jezeru. Putovali su nekoliko sati lošim putevima, ali, nije to ništa naspram svježeg vazduha koji ih čeka na Himalajima. Usput su nekoliko puta popili čaj, divili se prirodi kroz oblake prašine, ogovarali rodbinu koja štedi novac i ne troši ga na ovakve predivne vožnje.
Stigli su do jezera još i ranije nego su planirali. Duga šetnja, vožnja brodom, ručak i ko zna šta sve ne. I opet, divili su se jednostavnosti života i sreći koju uživa srednja klasa u Bharat Mata zemlji.
Taman su se spremili da se upakuju u kola i krenu natrag u idilu modernog doba kad je iz šume izronila žena sa djetetom u nekakvim kolicima. Ništa slično nikad do tad nisu vidjeli. Spremno su povadili aparate i telefone i krenuli da cakaju. E, baš im je ovo dobro došlo, ko se tome nadao. "Gospođo, samo malo, stanite! Okrenite malog!"
Ovaj put je ispao i više nego što su očekivali. Dijete i žena su bacili u zasjenak sve događaje dana. Ko je očekivao toliko razloga za kikotanje na nekom ne tako prometnom parkingu koji nudi samo prosječno lijep pogled na jezero.
I divno od drage žene što ih je fotkala. Može svojima kod kuće (u Siberiji ili Siriji) da pokazuje fotografije i da se hvali kako je upoznala jednu divnu indijsku porodicu, tipične predstavnike indijske srednje klase ponosne na svoje tradicije ali i spremne da prihvati sve što donosi novo doba (ako ne podrazumijeva otkrivanje ramena, koriščenje lijeve ruke za klopu i neko pretjerano čišćenje svega i svačega).

http://striborforest.blogspot.com/2007/10/tradicija-vs-sopstvena-volja.html 


Eto, i brat mi se jedini zapitao oko istih stvari.
Ja bih da dam svoj glas. Čini mi se da je doćeralo cara do duvara i da bi moj omiljeni astrolog zajedno sa mojim omiljenim stilistom i omiljenim mi radnikom udarnikom mogao da se odluči za tradiciju i da mi odabere muža. 
Pa, kud puklo da puklo!
Napravite oglas, riješite to i kad se vratim iz Indije, da me fino predate. A ako se odlučite za nekog ovdašnjeg, isto može, samo mi javite da prodam kartu koja je rezervisana, potrošim te pare i da se posvetim učenju stvari od bitne važnosti. Ne bih da me udate za Indijca a ja ne znam  da koristim tandur. Ne mogu da tražim da mi se kupuje rerna dok ne rodim bar jednog sina a čapati se jesti mora.
http://en.wikipedia.org/wiki/Tandoor

Indijci koji govore engleski imaju puno razumijevanja za mene, ovdje u Bhimtalu.Većina lokalnog stanovništva niti govori engleski niti za tim postoji potreba. Iako je jezero prilično poznato i posjećeno tu su skoro isključivo Indijci. Nainital i ostala jezera su neznatno popularniji među strancima, ali, valjda zato što su Rišikeš i Haridvar i ostala mjesta pored Gange vrlo popularna, jezera su ostala skoro nepoznata ljudima van Indije (hihihih, a to su samo dvije trećine čitavog svijeta).

E, digresija digresijina mi ne dozvoljava da napišem kako sam juče upoznala dvoje dražesnih ljudi, imaju djevojčicu od dvije godine koja se značajno zgledala sa Esiasom i zaustavila se da ga bolje osmotri pa smo i mi krenuli da ćaskamo dok su se njih dvoje odmarali i razmjenjivali keksiće. Dragi ljudi su ostali sa mnom skoro sat vremena na ulici, ispričali mi svašta o svom životu i pitali svašta o mom. Mladi su i divni i zaljubljeni,  i brak im je ugovoren. Ja pitala i oni mi rekli. I rekoh, kad već pitam da budem do kraja nepristojna, upitam ih i da li bi mi pričali o tome svemu, kako su se osjećali ranije, šta su im rekli o budućem partneru, ili bilo šta se toga tiče.

Dobila sam potpuno nevjerovatan odgovor. Da, naravno, s radošću. Ja mislila da će se malo nećkati, kao, znaju da mi se mi pomalo zgražavamo tih običaja i smatramo ih vrlo zastarelima.

Ali, ne! Dvoje obrazovanih ljudi (on je inženjer a ona je nešto kao ekonomista) mi na mostu ispriča kako je ugovoreni brak mnogo bolji i kako je njima naš način biranja partnera nepouzdan i hazardan.

I da, rado  će mi ispričati, uz kafu ili čaj. I pozvaše me ljudi da im dođem u kuću, da vidim kako žive, da jedem kod njih, da me vode u hram u kome se mole i u kome se za njih rade puđe. Nedavno su se doselili i nemaju baš mnogo prijatelja u Haldvaniju i njoj bi dobro došlo da sa nekim malo šećka i po radnjama, još ne radi i stalno je sa djetetom. I eto, dobiću potpunu priču o tome kako izgledaju ugovorena vjenčanja. 

A baš juče vidim novine od nekoliko strana u kojima su samo ti bračni oglasi. I to sve po redu, podijeljeni po kastama, oblastima, narodima. I opet, sa svojim predrasudama o takvom braku očekivala sam da u oglasima vidim da su to ljudi koji ni po čemu ne pripadaju mome svijetu. I opet, ne! Većina oglasa koje sam pročitala govore o  obrazovanim ljudima, a među njima je veliki broj ljudi koji su studirali u inostranstvu (naravno, uglavnom Amerika i Britanija). Oglasi su detaljni, puni hvale o đuvegiji i vrlo precizni u opisu buduće nevjeste. I opet, još jedno "ne" mojim predrasudama, ne traže se djevojke sa dobrim kućanskim vrlinama već one koje su obrazovane (u nekima se navode i preferirana zanimanja buduće supruge).

Prosto se suzdržavam a da ne budem ironična. 

I neću ni biti ironična. Samo zato što sam do sad upoznala dva para koji su mi po mnogo čemu slični i oba para su u ugovorenom braku. I niko ih na to nije ni prisilio. Nisam sigurna šta bi se dogodilo da su odlučili da sami odaberu partnera, da li bi roditelji takvo nešto uopšte dozvolili, ali, činjenica je da niko od njih to nije ni poželio. Oni do ljubavi dolaze malo drugačijim putem, upoznaju se u braku sa tom osobom koja im je slična po statusu, obrazovanju, porodičnim okolnostima i čiji čart je takođe u skladu sa njihovim.

Neću da donosim sud. Ne mogu da ga donesem. U ovom životu, mom životu, ugovoreni brak ne postoji kao opcija. Zato ću ja morati da se odlučim za ovaj drugi, tzv "brak iz ljubavi". Ipak, u mojoj dragoj zemlji u kojoj se ljudi vjenčavaju iz ljubavi ja znam mnogo žena koje bi divno voljele, bile divne majke, supruge a koje su vrlo usamljene. Takvih u ovoj zemlji nema, ili ih ima vrlo malo. Ovdje su lijepe i pametne žene na visokoj cijeni. 

No, sačekaću da vidim kako će izgledati priča o tom braku. Ko je odabrao? Da li su imali više opcija? Fotografije? Telefon? Ili su prosto na vjenčanju podigli veo ili spustili list pana* koji je ona držala ispred lica dok nije stala pred oltar, i upoznali se?

*Pan ili betel je drvo koje raste u južnoj Indiji a lišće tog drveta se žvaće. Istovremeno služi kao osvježivač daha i antiseptik a ubrzava i varenje. Često se služi posle jela ili se nudi gostima čim dođu u kuću. Ima ukus ali ja neću ni pokušati da ga objasnim jer bi to bilo isto kao da pokušavam da nacrtam indijski sopran i način na koji one pjevaju malo u falsetu, a zna se kako ja loše crtam.

Djevojčice idu u školu. I svaka nosi cvijeće, za profesorice i za devate. Sve su isto obučene i imaju iste frizure. Različite su samo boje zastavica, one označavaju razred.
Juče sam i ja dobila cvijet. I komplimente. I kikotanje.
Da li naša djeca još beru cvijeće za nastavnike?
Hoće li i djeca ovih djevojčica imati poštovanja i ljubavi za svoje učtelje?

Bhimtal je dobio ime po jednom od centralnih likova iz Mahabharate. Bhima je jedan od Pandava, sinova Pandua koji je bio sin Rišija Ved Vjase. 

Bhima se od svoje braće razlikovao po stasu i nezamislivoj snazi. Njegove moći su slavljene u epu : "Ni jedan od nosilaca topuza nije nalik Bhimi i niko nije tako vješt u jahanju slonova. U borbi, kažu, ne popušta čak ni Arđuni, a po snazi ruku jednak je desetini hiljada slonova."

Bhimasena je poznat po tome što je pratio Bhagavata Dharmu do krajnjeg dometa dostupnog Đivama.

Vjeruje se da se u Bhimtal jezeru Bhima kupao sa jednom od svojih žena, Hidimbi, koja je bila rakšasa.

Pored Bhimtal jezera je hram u kome je Bhima obožavao Šivu (Bhimkešvar hram).  

Indija dobro čini i mom poslovičnom perfekcionizmu vezanom za bilo kakvu pisanu riječ. Inače se nikad ne osjećam dovoljno hrabro da kažem da je nešto gotovo. Sve što sam napisala zvuči mi nedorečeno.
Prethodne postove koje sam napisala u Indiji nisam ni pročitala kako treba prije nego što sam pritisnula "publish". Razlog je to što uglavnom nemam vremena za redigovanje, dovoljno je što imam vremena i za pisanje. Činjenica da praktično ne govorim  srpski veće nedeljama (ili sad većmjesecima) utiče valjda pozitivno na moje samopouzdanje jer, kako god da nešto sročim na jeziku moje duše i moga mozga, zvuči mnogo bolje i bliže onome što sam zaista htjela da kažem nego bilo šta što u toku dana kažem na engleskom.
I evo, upravo ovog trenutka sam shvatila da je u prethodnoj rečenici riječ " engleskom" napisana sa velikim "E". Zgrozila sam se!
E, kako god, prija mi da pišem. I evo, pišem.