Nema veze, tako mora

Odoše prijatelji... Nekad sam ja bila ta koja odlazi. Sad meni odlaze iz života.
Eto, Rusija, Danska, Švedska, Kanada, Britanija, Njemačka, Australija.
Doškolovanja, specijalizacije, pečalba, avanture.
MSN, Yahoo messenger, Skype, Gmail...
I jednom u nekoliko godina teferič.
NEma veze, tako mora.
Ja ne želim da idem.Ne želim, a možda ću jednom morati, kao što i ostali moraju.
Eto, pogledaš mjesto rođenja i već dosta znaš o težini karme koju neko nosi.Vjerovatnoća da pogriješiš nije velika.
Nema veze, tako mora.
Srećan put!
Viđaćemo se, nadam se.
Voljećemo se, nadam se.

Nađeno...

Ovo sam tražila.A ja, kad nešto tražim, znam da budem poprilično manična bez obzira da li mi je to što tražim zaista potrebno. Danima sam tražila riječ, nedavno, i satima pričala o tome koju riječ tražim, i nazrela je hiljadu puta u nekim drugim riječima i izmučila nekoliko ljudi tjerajući ih da je traže sa mnom. I onda je, slučajno, tamo gdje sam najmanje očekivala (tako to i bude) nađem. I ništa ne uradim sa njom, ni jednom je od tad ne upotrijebim (i nije neka riječ, čitava joj težina stade u to traženje, nađena više nije nizašta).
Tako mi je, juče ili prekjuče, kroz glavu prošla rečenica,jedan dio neke poznate mi priče i potrošila mi je čitav jedan dan. Ko je to rekao? Kad? Gdje sam to pročitala? Gdje sam zapisala (a znam da jesam)? Zašto uopšte vučem po kući neke sveske iz devedesetih (ne sjećam se da mi je Haksli dolazio u ruke posle 2001)?
I šta će mi to uopšte? Da ponovo pročitam? I, šta s tim? Ja sam već znala o čemu taj odlomak govori!
Morala sam ga naći, jer je to bio jedini način da smirim beskrajnu traku misli o tome( a da nije možda...).
I nađoh ga danas, u petoj svesci koju sam prelistala.I opet, ne znam šta bih sa njim, nađenim.
Evo, Haksli...

"Sad uviđam da je prava draž intelektualnog života - života posvećenog učenosti, naučnom istraživanju, filozofiji, estetici, kritici - njegova lakoća. On je zamenjivanje složene stvarnosti jednostavnim intelektualnim šemama; zamršena zbivanja života mirnom i formalnom smrću. Neuporedivo je lakše znati mnogo, recimo, o istoriji umetnosti i imati duboke ideje o metafizici i sociologiji, nego lično i intuitivno znati dovoljno o svojim bližnjima i imati zadovoljavajuće odnose sa svojim prijateljima i ljubavnicama, svojom ženom i decom. Pravo življenje je mnogo teže nego sanskrit, ili hemija, ili ekonomske nauke. Intelektualni život je dečja igra; zato su intelektualci skloni da postanu deca - pa onda maloumnici i najzad, kao što politička i industrijska istorija poslednjih vekova jasno pokazuje , samoubilački ludaci i divlji zverovi. Potisnute funkcije ne umiru; one se izopače, pobune se i vrate primitivnosti. Ali mnogo je lakše biti intelektualno dete, ili ludak, ili zver, nego skladan, odrastao i zreo covek."

Pravopis

Nsiam vrevoala da zpavrao mgou rzmaueti ovo sto ctaim. Zaavljhuujci nobniecoj mcoi ljdksuog mgzoa, pemra irtazsiavnjima nucainka sa Kmbreidza, njie vzano kjoim su roedsldoem npiasnaa slvoa u rcei, jdieno je btino da se pvro i psldeonje sovlo nlaaze na sovm msteu. Otasla solva mgou btii u ptponuom nerdeu i bez ozibra na ovu oloknost, tkest mzeote ctiati bez pobrelma. Ovo je zobg tgoa sto ljduksi mzoak ne ctia savko slvoo pnaooosb, vec rcei psmraota kao cleniu. Oavj preomecaj je sljiavo nzavan tipoglikemija. Zacudjujuce, zar ne? A uevk ste msilili da je pavrpois vzaan...

Da se upoznamo

Da se upoznamo:
nemam kovrčavu kosu, niti trepavice od pola metra.
Volim vjerovati da me krase osobine poput čestitosti, minimalne prijetvornosti
i otvorenosti za sve prilike i neprilike jer moj put je sredina.
Na lijevoj ruci mi je bijela ptica, na desnoj crna.
Ponekad ih pokušavam uhvatiti,
a onda ispadnem iz ravnoteže.
Kao što rekoh, kosa mi je ravna i na mojim dlanovima
rastu otoci.
S otoka se pruža pogled na horizonte ispod kojih njorimo na dah.
Često zaboravim disati, i moram se stalno podsjećati na disanje riječima: DIŠI.
Sanjam u nastavcima beskrajnost neba s narančastim Mahatmom,
pa se katkad poželim ne probuditi jer Mahatma ima oči kao zvijezde.
Sigurno ne znate da se moram probuditi za 4 i po sata jer putujem
u inozemstvo kako bih ronila zemljom dok moja koža mlijeka
postaje čokoladna i slatka jer pomagati drugima ušećeri cijeli dan.

Da se upoznamo: trebalo bi nam krenuti s kavom,
koja bi se protegla na dva života.
Ali kao što rekoh, kosa mi nije kratka, a u blizini su škarice
kojima kosim dan.
M.M.Bazdan

Glavobolja

Ima pokreta ruke koji su više nego dovoljni da se i nedodirljivo dodirne. Ima pogleda koji su (nekad i slučajno) upereni pravo u dušu.Oni samo pokazuju kako se i bujica neizgovorenih riječi može predstaviti jednostavno.
Ja ne znam da pričam o tome. Ili sam već jednom pričala, ne sjećam se...
Ja nisam visokoletač, ne volim da se izgubim u nepreglednim daljinama. Ja sam puna tako ljudskih osobina koje me čine i ranjivom i ograničenom.Ja sam malo umorna od govorenja .I ako odlutam, traži me po gradovima, magistralama.Uvijek putujem sa precizno obilježenim kartama i ka poznatim odredištima.
Ma, jasno se sjećam da sam jednom već o ovome i pričala. A ne znam to više da radim...
No, nije to sad bitno. Bitno je da se ne zaustavi ruka koja je krenula u zagrljaj bez nekih riječi da je najave.

Niko me nije pitao ali...

Odbijam: inat, bolest,restrikcije, supstitucije,konvertibilnost, recipročnost, pilule, hranu iz kesica, instant anything, matematiku ljubavi i geografiju moralnosti, plač, patnju, sterilnost zarad mira, kompromis zarad još jednog, trampu, razgovore o tome šta je moglo i šta je trebalo, šta u ovoj zemlji ne valja i kako to napolju sija, šta napolju ne valja i kako to ovdje sija, neminovnost, nemogućnost, biološki sat, svađe, traćenje, tračanje, traženje, trovanje, dvoumljenje,loše filmove, loše tripove, bol, eksperimente, otiske đonova po tijelu, indiskretne komentare, diskretne takođe, recke, testiranje, insomniju i somnabuliju, nered, "s koca i s konopca", "navrat-nanos", "bolje išta nego ništa", "bolje ikad nego nikad","bolje vrabac u ruci...".

Pristajem:na šetnje, karanfilić, crni ruski čaj sa mlijekom, razgovor,buđenje u naručju, dobre filmove (ali ne i dobre tripove), palačinke (čak i u sitne sate), diskusije,kuvanje kafe (sem one prve jutarnje... HVALA!), na med, zrake sunca kroz prozore, na planiranje, na ostvarivanje, na padove i na uspone, na bedake koji ne zrače nepovratom, na "biće bolje", "radim na tome",na sjajno, divno, sprektakularno, sve bolje i bolje,na toplo, ušuškano, lijepo napisano, lijepo rečeno, lijepo otpjevano, s ljubavlju skuvano, na oprošteno i zaboravljeno, na jasno i zapamćeno, bajkovito.

Priča iz noći

Pokušaću da dohvatim cigarete a da ne probudim usnulu glavu...
Izgleda kao da sanja na francuskom, kao da preko jezika u snu kotrlja neko rrr koje ima ukus maline.
Kakav li je to san? RAdoznala sam.
Naravno, ne bih unutra, možda mi se ne bi dopalo društvo u kome bih se obrela.
Samo da se nije zaglavio u nekoj zabačenoj ulici u Parizu, da ne traži neki put, Pariz se jako promijenio od Igoa.
Ma, odrastao je snaći će se.
A, ja baš i ne moram da zapalim tu cigaretu, bolje da spavam.Svakako poslednjih nedelja previše pušim.

KANABE

Jedan Francuz dobio na poklon kanabe, četiri stolice i fotelju. Seo Francuz na stolicu kraj prozora, ali mu se lično više leži na kanabetu. Legao Francuz na kanabe, ali mu se već više sedi na fotelji. Ustao Francuz sa kanabeta i seo u fotelju kao kralj, ali mu se već po glavi vrzmaju misli da je na ovoj fotelji odviše mekano. Bolje, brate, jednostavno, na stolici. Prešao Francuz na stolicu kraj prozora, samo što se Francuzu baš ne sedi na ovoj stolici jer kod prozora baš duva. Francuz prešao u stolicu kraj peći i osetio umor. Onda Francuz rešio da legne na kanabe da se odmori ali je, i ne došavši do kanabeta, skrenuo u stranu i seo u fotelju. - E, ovde je odlično! - reče Francuz, i odmah dodade: - Ali je na kanabetu, s oproštenjem, bolje.
Danil Harms

Before Tango started

Njoj se oduvijek činilo da je ptica... Češće je izlazila bez cipela nego bez krila ( iako su joj stopala i u sred ljeta hladna).Jedino što nikako nije mogla da zamisli je život u kući sa staklenim zidovima.
Nekad bi,noćima, čitala tuđe teške riječi, puštala da joj se cijede niz čelo kao vreo vosak, sve dok ne bi ugrijala tabane.
Onda se odlučila za cipele, skinula krila i javno priznala da nikad nije ni bila opsjednuta letenjem.
I ništa se nije promijenilo.
On je pjesnik i zna ponešto o kavezima, staklenim zidovima, zaboravljenim cipelama. Zna mnogo toga o prividnoj slobodi, dobrovoljnim pritvorima i potrebi za bijegom. I ima rane na lopaticama ( i nove cipele!). Sa njim se može razgovarati.On pravi ljubavnu hranu i prikazuje se kao onaj koji razumije i prašta. On bi sagradio kuću,on bi uzeo i stopalo u ruke da ga ugrije. On je nekako znao kad je vrijeme za pisanje pisama i ples u mraku.
Govore istim jezikom i govore različitim jezicima, i ne razumiju se u kući sa zidovima od stakla. Ni ne poznaju se tamo.
Sad uvodni taktovi, pa Tango.
Tango...

Happiness fairy

O TEMPORA!!!

Neko je meni nešto gadno podvalio...
I ja ću uskoro otkriti i ko, i šta.
Nekad mi je godina izgledala drugačije, bila je jesen i boje neke jesenje(sad treba reći zlaćane ali, ne bih), pa zima, snijeg, toplota, pa proljeće i ružičasti dani, pa ljeto i sreća ničim izazvana.
Bilo je i vremena između,dana koji su se mogli i tamo i ovamo svrstati, nebitnih dana i dana koji su bili naše lične granice.
Nekad je Mitrovdan bio daleko od Nove godine,Božić da ni ne spominjem. Sad je to sve u par nedelja (još jedan novi termin u mom računanju). Nekad je nedavno bilo desetak dana, sad se to može mjeriti i godinama.
Sad me iz ljeta nekoliko dana prebaci u zimu uz kratki predah u jednom oktobarskom, i nekad (kao u ovoj Godini Posebnih Darivanja), jednom novembarskom danu. Eto, ljeto,rođendan,Sveti Dimitrije, Nova godina...
I kako da ne primijetim tako gnusnu podvalu!
Idem ja sutra kući svojoj...
(O, da, rekoh već,kud god da idem ja kući dolazim i od kuće sam krenula!)
Idem ja da vidim u čemu je problem.
I da li sam možda istripovala (tamo u onom vremenu nije bilo tripovanja, bilo je laži i istina, jedne su se nagrađivale plavim osmijesima, a druge kažnjavale teškim pogledima)?
Šta ako svaki dom ima svoje vrijeme?
Šta ako je ono vrijeme o kome sam pričala neodvojivo od te kuće i tih Plavih i Plavljih očiju koje nas tamo čekaju?
A, sad vidim, vjerovatno i nije u pitanju podvala.Nema veze.Idem da provjerim.Bar da znam.

Posjednik neprocjenjivog

Postoji na svijetu toliko vrijednih stvari. Zaboga, sva ta nafta iz Iraka i Saudijske Arabije, svi ti dijamanti iz Južne Afrike, sve te zelene novčanice, zlato, opijati, zgrade, dragulji, kamioni,silikoni, avioni,zvjezdice, izvodi sa basnoslovnih bankarskih računa.Naravno, ne zaboravljam ni demokratije,anti ovo i ono, borbe za razna prava, feminizme i ekumenizme, dobrotvorne fondove i glasne proteste, telegrame podrške i konvoje pomoći.
Hvala ali, ne hvala!
Zašto?
Ako postavljate ovo pitanje, znači da niste bili na mom rođendanu.
A ako niste bili,mora vam se prepričati.

Došli su mi u kuću ljudi sa dugama u očima, sa otvorenim dlanovima. Došli sa punim ustima nježnih riječi, sa muzikom i smijehom. Došli su mi oni koje volim. Došli su mi Radosni.
A tek pokloni! Dobih zbir svih planinskih cvjetova koji su od iskona ubrani za poklon ljubavi, dobih sažetak svih planinskih potoka i nadovezanih vrhova (sve sa ledom i odjecima), dobih prošlo vrijeme i buduće, Ljubljenja, Grljenja, Tajne, Nade, Ljubavi. Dobih Korake i Iskorake od nekih koji dođoše pod maskama koje otkrivaju dušu.
A znam, svako od Radosnih koji mi dođoše ima svoje ostrvce tuge,i svako zna da ja imam svoje. I znam, trebalo je napora da se ne pomenu čak ni putevi koji na ta ostrva vode.
I uspjeli smo.
Eto, postoji na svijetu toliko vrijednih stvari i toliko ljudi koji te vrijedne stvari posjeduju. I tu sam ja, prijatelj Radosnih, posjedujem neprocjenjivo!