Saturday, September 25, 2010

Jamuna je ove godine, kažu, viša nego ikad. Drveće je potopljeno do vrha krošnje a pored puta su postavljeni šatori za one kojima je Jamuna preplavila domove. Na hiljade ih je. A ovih dana biće sklonjeni dalje jer počinju igre a zna se da niko ne voli da gleda bijedu dok se zabavlja ili takmiči. Kažu da je rijeka svake godine sve opasnija, da se podižu nasipi ali je to ne zaustavlja. Nikad nisam vidjela da rijeka skoro dodiruje most. Do juče.
Svaki dan mi donosi neko novo "nikad nisam vidjela,čula, probala". Svaki dan novo malo čudo. 
Juče me je divni dragi prijatelj vodao po gradu koji voli. I nije mu bilo teško da organizuje sto čuda, da mi pokaže pompezni novi metro, moćan i ogroman, valjda da potpuno predstavi veličinu ove zemlje. Sav ponosan mi je objasnio da Indija ide u novu, sređeniju stvarnost i da će sve više mjesta u Indiji izgledati tako. Valjda je imao potrebu da opravda Indiju, ali, kao što sam već ko zna koliko puta ponovila, ja Indiji sve unaprijed opraštam. I ništa mi ne smeta. 
Naprotiv.
Sad idem, dragi dnevniče, čeka me ova divna zemlja.




No comments:

Post a Comment