Before Tango started

Njoj se oduvijek činilo da je ptica... Češće je izlazila bez cipela nego bez krila ( iako su joj stopala i u sred ljeta hladna).Jedino što nikako nije mogla da zamisli je život u kući sa staklenim zidovima.
Nekad bi,noćima, čitala tuđe teške riječi, puštala da joj se cijede niz čelo kao vreo vosak, sve dok ne bi ugrijala tabane.
Onda se odlučila za cipele, skinula krila i javno priznala da nikad nije ni bila opsjednuta letenjem.
I ništa se nije promijenilo.
On je pjesnik i zna ponešto o kavezima, staklenim zidovima, zaboravljenim cipelama. Zna mnogo toga o prividnoj slobodi, dobrovoljnim pritvorima i potrebi za bijegom. I ima rane na lopaticama ( i nove cipele!). Sa njim se može razgovarati.On pravi ljubavnu hranu i prikazuje se kao onaj koji razumije i prašta. On bi sagradio kuću,on bi uzeo i stopalo u ruke da ga ugrije. On je nekako znao kad je vrijeme za pisanje pisama i ples u mraku.
Govore istim jezikom i govore različitim jezicima, i ne razumiju se u kući sa zidovima od stakla. Ni ne poznaju se tamo.
Sad uvodni taktovi, pa Tango.
Tango...