Jedan mudar (ali ne pretjerano mudar) čovjek mi je objasnio da postoji ustaljeni plan po kome dani mijenjaju svoje boje i da će, kako god okreneš i odakle god da počneš, broj sivih i zelenih uvijek biti isti. Koji god da dođe prvi ili peti, crni i crveni će se ritmično smjenjivati (i biće ih isti broj, naravno!) i plavi i ružičasti će povremeno (ali krajnje smisleno i smišljeno) prekidati te nizove.
Nešto kao u špilu karata... Broj je uvijek konstantan, raspored je beskrajno varijabilan.
Objasnio mi je i da je sve već bilo i da će isto biti ponovo, da mogu pasti ali moram opet ustati (i tu je bilo neke priče o brojevima i o odnosu koji je konstantan, ali, ne zapamtih), da ne moram ni pokušavati ako sam se pada jako prepala ili mogu zaboraviti da sam padala pa nastaviti kao da se ništa nije dogodilo. I opet, kao u špilu karata sve je to vrlo izmiješano i nikad ne znaš šta ćeš sledeće izvući.
I rekao je da je djetinjasto to što odbijam da igram karte, da moram potrošiti određeni broj dijeljenja, ona su moja i čekaju na mene. Ako ih ne potrošim zadržaću se predugo ovdje i kasno ću shvatiti da mi preostaje samo da nekoliko poslednjih godina igram pasijans i da danima i noćima dijelim sama sebi...
Onda je izvadio katre i podijelio, odlučio je da me ne pusti dok mi ne potroši bar nekoliko dijeljenja koja me čekaju. Oho, ho! Par kečeva i još jedan par kečeva... Pa, igraću, šta drugo!
No comments:
Post a Comment