Nije da ja ne volim pun mjesec, volim, samo suviše se tu od mene traži.
Buđenje nije uvijek ulazak u svjetlo a on me budi bez kraja, i goni me kroz mrakove i blještavila i pita, pita, pita...
Ja o miru sanjam. Ja živim samo nemire. A on me podsjeća na to da mira nikada neću imati, da su i oni koje sam kao proživjela samo umrtvljeni nemiri.
Ni sad ne znam šta me to goni da isključujem napone, ali mi je jasno, svaki put kad mi u oku i u glavi zasija krug srebra, šta ih to ponovo uključuje.
Znaš, nije da ja ne volim buđenja, pa čak i ona koja me u mrak uranjaju, samo uz pun mjesec...
No comments:
Post a Comment