...

Bolna mi je svijest da nikad neću uspjeti u potpunosti da kažem ili napišem ono što osjećam. Nije mi dovoljna riječ, nisam od darovanih. Ostaju mi nedorečene slike i zvuci, onaj koji me sluša ili čita ostaje uskraćen za pola tih, krajnje sinkretičnih, priča.
Stvarno i nestvarno su zajedno; zamišljeno, doživljeno i izmišljeno imaju istu vrijednost, to sam sve ja. Riječi ne znam da kontrolišem, tako razgoropađene ispadaju preko reda, ruše se i poništavaju međusobno, čuju se među njima psovke, vrisak pokoji, neka melodija kojoj ne znam izvor.
Već godinama u meni ključa jedna ista priča, jedna slika života koji živim, ali onog života koji je posledica ranijh života koje sam živjela ja i oni koji su me na ovaj svijet donijeli. I ne mogu je ispričati.
Pokušavam, ali ispada sakato. Nedostaju dijelovi, traje predugačko, miješaju se vremena i prostori, brljaju se jezici i dijalekti, smjenjuju se laži i istine, filmovi i sudbine ljudi koje poznajem, kletve i zdravice se prepliću...
A u svim tim pričama miriše rakija, duvaju vjetrovi kroz kanjone, plač i smijeh se čuju i dozivanja poznatih imena. I stihovi.
E, da, možda je rješenje u spajanju tih stihova.
"Miris iz kog se svo sjećanje vine..."