Zavičaj

Sve priče o zavičaju zvuče tako poetično, prosto da pozavidiš ljudima na njihovim Zavičajima.
A ja, svježe pristigla iz malog živopisnog grada na sjeveru Crne Gore, sad nikako da sročim nešto što bi vas možda tamo uputilo.
I moj Zavičaj ima zlatne šume, duboke snjegove, brze rijeke, slapove, mirise i ukuse. Ali, izgleda da su vile napustile te šume, da snjegovi tamo nikog više ne raduju, rijeke se razlikuju po broju međa koje prave a slapovi po utopljenima.Mirise i ukuse ne stigneš da doživiš, gorčina priča koje slušaš uvijek dominira.
Grad loših vijesti i teških sudbina.
Grad preranih starenja i dubokih bora.
Grad u koji se dolazi da bi vidio nekog koga voliš a u kome se ostaje zato što "jebi ga, šta sad, tako mi se zalomilo, sad mi je kasno da mijenjam..."
A svo to crnilo u jednom bijelom gradu, bijelom i ljeti i zimi, pod snijegom ili pod cvijećem.
Grad loših vijesti i dragih mi ljudi.
Grad zamućenih radosti.

"Nemoj ga zasmijavati, plakaće."