E, da sam ja umjetnik...
Da sam umjetnik-slikar ja bih naslikala bubamare i leptire, vjetar i kolače, naslikala bih, za inat svima onima što slikaju tamu i mrak i teške duboke oči, neku djevojku koja se šminka i pri tom misli na kafu koju će popiti sa drugaricom u nekom novom kafiću.Koristila bih skandalozno svijetle i drečeće boje, pravila bih žuto narandžaste slike, zeleno-crvene i roze. Za inat, da!
Da sam umjetnik-pisac pisala bih, za inat, o nekim cvjetovima, o egzotičnim zemljama i izmišljala bih, za inat, neke radosne priče, srećne početke, srećne krajeve i srećna trajanja. I nikad ne bih priznala da sam izmislila, na početku svake knjige pisalo bi da je to priča o istinitom događaju.I ne bi bilo kraja mom izmišljanju. Sve za inat ozbiljnim piscima koji, sa svojim ozbiljnim licima, pričaju o svojim ozbiljnim knjigama. Za inat, ja bih to sve tako neozbiljno!
Da sam umjetnik-muzičar ja bih pravila šarene partiture, sve u šesnaestinama a takt četiri četvrtine, da ne može biti jednostavnije, a da golica i tjera te da se smiješ i da ti cupkaju ruke i noge i drugari oko tebe da cupkaju. I da se ne može pričati uz tu muziku koliko ti nešto golicavo igra oko usana. A za inat ne bih izašla iz tog običnog takta i tih dosadno kratkih i škakljajućih šesnaestina. I Bumbarov let bi bio sića u odnosu na muziku koju bih ja napravila iz inata, da zabavim ljude.
A da sam ja umjetnik, ja (ova Ja koja nije umjetnik) nikad ne bih kupila svoju sliku, nikad ne bih slušala svoju muziku i nikad ne bih pročitala svoju knjigu. I zar to nije licemjerno, tako se inatiti bezveze?
No comments:
Post a Comment