Ne mogu ja više govoriti. Ništa rekla nisam i, treba biti iskren, velika je vjerovatnoća da nikad i neću reći.
Dar jednostavnosti i razumljivosti je rijedak (i upravo zbog toga dar). Riječi su zamke, izgleda ti da nešto razjašnjavaš, da nešto rasvjetljavaš njima, a onda krene lavina (kod nas koji dar jednostavnosti i razumljivosti nemamo) i zapleteš se u nedogledne nizove koji i jesu i nisu nizovi tvojih misli.
Riječ je i ponor i ćuprija, reče neko (ili bar reče nešto slično).
Ja više ne mogu govoriti.
Ono što osjećam ne mogu spakovati u termine koje poznajem, ne mogu progovoriti riječima koje su razumljive, a reći ono što se u umu sročilo u slikama i emocijama. A druge riječi ne znam, a ne znam ni gdje da ih potražim.
Zato prosto više neću govoriti.
Nema smisla govoriti plačući i smijući se u isto vrijeme, a slike koje ja želim da verbalizujem su slike najglasnijeg plača i zvonkog smijeha zajedno. Kao kad, vjerujući da je na dnu neki dovoljno mekan dušek, skačeš u tamnu provaliju i u svakoj sekundi pada se smjenjuje misao o tom sigurnom prizemljenju i ona druga, o sigurnoj smrti. A, skočio si, ništa ne možeš više uraditi, možeš samo da sačekaš kraj.
O tome se ne može govoriti.
Zato neću.