Friday, February 15, 2008

Uštap


Nije da ja ne volim pun mjesec, volim, samo suviše se tu od mene traži.
Buđenje nije uvijek ulazak u svjetlo a on me budi bez kraja, i goni me kroz mrakove i blještavila i pita, pita, pita...
Ja o miru sanjam. Ja živim samo nemire. A on me podsjeća na to da mira nikada neću imati, da su i oni koje sam kao proživjela samo umrtvljeni nemiri.
Ni sad ne znam šta me to goni da isključujem napone, ali mi je jasno, svaki put kad mi u oku i u glavi zasija krug srebra, šta ih to ponovo uključuje.
Znaš, nije da ja ne volim buđenja, pa čak i ona koja me u mrak uranjaju, samo uz pun mjesec...

O Mrgudu jednom i jednoj Jezičari

Bio jednom jedan Mrgur. I bila jednom jedna Jezičara. I oni su bili drugari.
Mrgur je bio iz plemena Gorskih Mrguda za koje se kaže da su mrgodniji od ostalih Mrguda. A, među nama rečeno, Mrgud je i među svojim namrgođenim sapemenicima bio poznat kao neko ko je baš namrgođen. Samo je njegova djevojka, Nježnica, znala da kaže za njega da nije namrgođen.
Jezičara je voljela da kuva za Mrguda jela koja on baš i ne voli da jede, a onda da ga, na svoj jezičarski način, natjera da kaže da mu se to još i sviđa. Voljela je da priča toliko da Mrgud mora da izvrne očima i da kaže “ah, ove Jezičare”. Najgore je za Mrguda bilo to što ga je Jezičara tjerala da se ponekad čak i zagrle i znala je da ga poljubi u kosu (ako išta znate o plemenu Gorskih Mrguda, jasno vam je kako je to njemu teško padalo). Kad bi se igrali,, a to nije bilo često jer vi znate kako je teško natjerati Mrguda da se igra sa nekim kao Jezičara, ona bi izvlačila neka imena iz naftalina, on ih ne bi pogodio, onda bi prijetio nekim fizičarima i matematičarima. Ona se smijala i, kako inače rade Jezičare, pričala i dalje i izazivala nova kolutanja očima. Njene su igre pune brbljanja i mlaćenja rukama i tapšanja i grljenja, a Mrgud voli igre sa puno ćutanja, računanja, i bez fizičkog kontakta. Ipak, Jezičara je sve to radila zato što je smatrala da ona i Mrgud treba da budu najbolji drugari. I bili su.
Jednom je Mrgud odlučio da ode iz malog grada u kome se često viđao sa Jezičarom. I ona je mislila da nema veze što on odlazi, da će se brzo vratiti, da ne mora da brine jer Nježnica ide sa njim . I sad bi bilo tako glupo da prekine tradiciju brbljanja njenog i njegovog kolutanja očima, i da mu kaže da ipak brine i da joj nedostaje. Jezičare inače puno pričaju, ali više onako iz šale, ne vole da pričaju o emocijama pa da se rasplaču ( ah, zamislite jednu Jezičaru i jednog Mrguda kako pričaju o emocijama!).
I tako, sad Jezičara čeka da se Mrgud i Nježnica vrate u mali grad, pa da ona nastavi da sprema neku hranu za koju je on čuo da je grozna, da izmišlja neke igre u kojima on na silu učestvuje, da pravi šale od kojih njemu bude neprijatno, i da se i sama ljuti kad on komentariše njene jezičarske plemenske osobine.
Jezičara baš i ne piše često. Mrgud skoro da uopšte ne piše.
Nema veze.
Bitno je da Mrgud zna da nedostaje Jezičari, i da ona zna da on misli ponekad na nju.

Monday, February 4, 2008

...


Spisak mojih odgovora na ključna životna pitanja izgleda kao test iz gramatike, pun je rečenica kojima nedostaje ključna riječ (u određenom padežu ili glagolskom obliku)i prostora u koje te ključne riječi trebe upisati. Ah, kad ne bih morala da sama smislim riječi, lako bih se ja nosila sa nastavcima za ovo i ono, znam ih napamet.
"Šta ti, Marija, želiš?"
"Želim ..."
Mnogo riječi ne mora da znači priču, mnogo ispisanih listova ne mora biti roman.
A ja, ako nastavim, ima da se zapsujem...
Put do trućanja nije maraton, a meni kondicija odlična.
Ma, prekidam sad...

Saturday, January 26, 2008

O samokritici


Evo ja- pa ne znam sve!
Priznajem da sam možda i ja ponekad griješio, a da toga nisam bio ni svjestan.
Dopuštam mogućnost da sam, eventualno, nešto mogao uraditi i bolje.
Ako je tačno da nema nepogrešivih ljudi, onda se to odnosi i na mene.
Nisam uvek uspijevao da dam najbolje odgovore na svako pitanje.
U nekim oblastima su se javljali određeni problemi i nisam uvijek i u svakom trenutku mogao odmah naći najbolja rješenja.
Ne isključujem mogućnost da će se nekada roditi neko ko će prevazići sebe i biti sposobniji čak i od mene. Bilo je određenih slabosti koje su beznačajne prema postignutim rezultatima.
Ponekad sam bio umoran, ponekad rasijan. Nisam u svako doba bio u stanju da učinim sve što sam želio.
Ako sam griješio, griješio sam nenamjerno i u najboljoj namjeri.
Ako bismo tjerali mak na konac i tražili dlaku u jajetu, mogli bismo reći da baš sve što sam uradio nije bilo idealno. Nikad nisam tvrdio da za neke sporedne probleme nisu moguća i drugačija rješenja.
Bilo je određenih teškoća, a i nekih tendencija koje bi se mogle tretirati kao negativne ako bi neko želeo da bude zlonameran. Moguće su izvjesne korekcije u nekim detaljima.
Treba se pomiriti sa činjenicama da sve nije besprekorno.
Govoreći sa najvišom strogošću prema sebi- priznajem da nisam uvijek bio u pravu! Ne garantujem da se ni ubuduće neće pojavljivati neke objektivne slabosti i teškoće.

M.Bećković

Friday, January 25, 2008

Jebote, super!


Ovih dana čituckam Bećkovića, "O međuvremenu". Dragi, satirični i prepametni Bećković.
Naravno, kako o svemu, tako piše i o jeziku pa, između ostalog, predlaže da se čitav naš jezik svede na dvije riječi, na "jebote" i "super".
Neću prepisati cijelu priču, podugačka je, ali dijelove ipak moram.
O SKRAĆIVANJU JEZIKA
Ja ne tražim da se to uvede, nego da se prizna i ozakoni, kada je već do toga došlo spontano.
...
Naravno, jezik ne može biti izolovan od svijeta i vijeka. Nije normalno da se sve skraćuje a da se jezik širi i produžuje.Pojavom dvije svemoćne riječi("jebote" i "super") pokazalo se da postoje milijarde nepotrebnih pojmova. Moderan čovjek ne zna šta će sa tim balastom, a mora da se izražava kraće i brže. Pokazalo se da se jednom od tih riječi može reći više nego vatrometima riječi i govorničkim toboganima. One mogu biti upotrijebljene bezbroj puta a da uvijek znače nešto drugo. Nabijene smislom koji se ne može potrošiti, one su se već pokazale kao uspješna zamjena za sve. Prosto je neshvatljivo da se niko ranije nije sjetio ova dva pojma, koja su nam bila na vrhu jezika, niti zapazio kakva se moč krije u ovih deset slova!Bili su potrebni čitavi tomovi da se izrazi ono što se može daleko uspješnije reći sa "jebote" i "super".
...
Nema tog doživljaja koji se ne može savršeno izraziti jednom od ovih riječi, pa čak i one, po potrebi, mogu biti skraćene. Dovoljno je reći "u-jee" ili "suu" pa steći ugled ne samo znalca, nego i slavu govornika. Kako su osramoćeni i uhvaćeni na djelu toliki praznoslovi, skribomani i gnjavatori. Nemoguće je jednu od ove dvije riječi upotrijebiti na pogrešnom mjestu. Niko ih nije izgovorio a da je ispao glup, preopširan, ili da se pogrešno izrazio!
Kako su postale suvišne tolike katedre i profesori maternjeg jezika! Kakav su samo posao bili izmislili- da rođenom narodu predaju rođeni jezik?! Pametnom čovjeku je tu odmah moralo biti nešto sumnjivo. Kakav je to maternji jezik koji se mora učiti?! I još imati kompleks da ga ne znaš, i da ne umiješ da govoriš, iako ti je maternji.
Čitavi krajevi neće više pogrešno govoriti, jer je nemoguće izgovoriti pogrešno "jebote" i "super".
Njihovu veličinu nemoguće je izraziti nekim drugim riječima nego opet sa "jebote" i "super".
Ako ne vjerujete da se samo sa dvije riječi mogu zamijeniti sve ostale pokušajte, za početak, da sa "jebote" i "super" garnirate sve što govorite. Te dvije riječi same rade.Niko vam neće reći da brbljate, trtljate, lupate, ako budete upotrebljavali samo "jebote" i "super". Oni su neka vrsta začina "C" Pokušajte da ih udjenete u sve što govorite, i tako ćete vidjeti da se slažete sa mnom, iako vam se to sada čini preterano.
S njima je svaka stvar ukusnija, a bez njih bljutavija!
Uzmimo, recimo, pjesmu Branka Radičevića DEVOJKA NA STUDENCU. Pročitajte je sa ovim refrenom, i bez njega, pa odlučite koja je bolja.

Kad sam sinoć ovde bila
Jebote!
I vodice zaitila
Super!
Dođe momče crna oka
Jebote!
Na konjiću laka skoka
Super!
Pozdravi me, zborit ode:
Jebote!
"Daj mi, sele, malo vode!"
Super, jebote!

Moj predlog će, vremenom, usvojiti čitav svijet. Ja ne razumijem kako bi se, na nekom drugom jeziku, to isto moglo drugačije reći. Ko ne razume čoveka koji kaže "jebote" i "super"! Dolazi dan kad će čitav svijet ukloniti jezičke barijere i sporazumijevati se samo sa "jebote" i "super".
To će biti, jebote, super!

Thursday, January 24, 2008

Bezveze


E, da sam ja umjetnik...

Da sam umjetnik-slikar ja bih naslikala bubamare i leptire, vjetar i kolače, naslikala bih, za inat svima onima što slikaju tamu i mrak i teške duboke oči, neku djevojku koja se šminka i pri tom misli na kafu koju će popiti sa drugaricom u nekom novom kafiću.Koristila bih skandalozno svijetle i drečeće boje, pravila bih žuto narandžaste slike, zeleno-crvene i roze. Za inat, da!

Da sam umjetnik-pisac pisala bih, za inat, o nekim cvjetovima, o egzotičnim zemljama i izmišljala bih, za inat, neke radosne priče, srećne početke, srećne krajeve i srećna trajanja. I nikad ne bih priznala da sam izmislila, na početku svake knjige pisalo bi da je to priča o istinitom događaju.I ne bi bilo kraja mom izmišljanju. Sve za inat ozbiljnim piscima koji, sa svojim ozbiljnim licima, pričaju o svojim ozbiljnim knjigama. Za inat, ja bih to sve tako neozbiljno!

Da sam umjetnik-muzičar ja bih pravila šarene partiture, sve u šesnaestinama a takt četiri četvrtine, da ne može biti jednostavnije, a da golica i tjera te da se smiješ i da ti cupkaju ruke i noge i drugari oko tebe da cupkaju. I da se ne može pričati uz tu muziku koliko ti nešto golicavo igra oko usana. A za inat ne bih izašla iz tog običnog takta i tih dosadno kratkih i škakljajućih šesnaestina. I Bumbarov let bi bio sića u odnosu na muziku koju bih ja napravila iz inata, da zabavim ljude.

A da sam ja umjetnik, ja (ova Ja koja nije umjetnik) nikad ne bih kupila svoju sliku, nikad ne bih slušala svoju muziku i nikad ne bih pročitala svoju knjigu. I zar to nije licemjerno, tako se inatiti bezveze?

Monday, January 21, 2008

Kultura

Preplavljeni smo...Ovo je vrijeme interkulturalnosti, intrakulturalnosti, transkulturalnosti, neokulturalnosti, multikulturalnosti...Naravno, ne pominjemo subkulturalnost, ignorišemo je.

Riječ kultura potekla je od latinskog glagola colere, što znači obrađivati zemlju.

Pred buru


Neka noć bude opet onakva kakvu vi hoćete
Ja više ništa ne znam
Ništa ne razumem
Do samo noć kako opora i smolasta nadolazi,
Noć i noć i noć.

Mesto zlata i zla i dobra i zida očaja
Koji se ne svršava, o koji udarim glavom svaki čas
Jedan zanos bez lika, jedan razum bez krika
Za dugu noć koja nailazi
Pogled i vidik smešni i smešani zanavek.

Sem krvi koja teče između bola svakog i bola svakog
Nema tog viska koji će da im meri dubinu.

Zaboravi svoje pamćenje zaboravi svoj zaborav
Ko putnik rasejani bošču na nepoznatoj stanici
Most ranjav od rana sveta pruža se preko tih urvina
Preko tog užasa i blata
Gde se lomi navika svetlosti u suzi neotkupljenoj.

Eto na proplanku te jeze bez dna da bdim i spavam
Lomljiv i tavan i sam
Drskost mi ništa ne pomaže.
D.Matić

Sunday, January 20, 2008

Opet budna


Malo mi je kanda zarđao ključ upornosti koji, okačen o crveni konac oko vrata, vučem godinama.On sad lako može da mi otvori jedino ona vrata koja najradije ostavljam zamandaljena, vrata iza kojih prošlost još ne planira da zamiriše na mem (čekam taj miris, nekako mi obećava zaborave i oproštaje).
Naravno, ja otvaram...
Tmina i paučina na sve strane, naslagane kutije, ustajali bivši vazduh, zagašena vatra i ohlađen pepeo svud okolo, uspjesi,naslagani papiri, poluzaboravljena lica.
Napamet znam rituale opraštanja, izlaženja, ostavljanja i nevraćanja (neke izvodim redovno, ovom se poslednjem mukotrpno pribižavam). Znam tačno šta treba pospremiti, šta i gdje skloniti, šta pobacati.Smirujem disanje, otvaram dlanove na gore. Ruke mirišu na tamjan, slučajno mi ostavljen prije nekoliko stotina dana.
Okna na prozorima su zamagljena, tek nazirem zimski pejzaž u daljini,davno uramljene slike pjevuše neke poznate melodije, neke ptičje molitve za sreću.
Idem odavde.
Probaću da otvorim neka druga vrata.
Eto šta se dešava kad vilenim noću, nalazim nepotrebne ključeve i otvaram nepotrebna vrata.
Došla je Bubica, ona je uvijek sadašnjost i budućnost.

Saturday, January 19, 2008

Feelings are facts


Nije baš da nismo znali da je jabuka sa druge strane otrovana, treba da priznamo svi mi koji smo je zagrizli da prosto nismo ni mislili o drugoj polovini.
I, da, posledice trovanja i bla, bla, o tome se najčešće govori, ali, opet iskreno, sjetite se ukusa. Neprocjenjivo...

O ljubavi i drugim demonima...



Friday, January 18, 2008

Kletva

"Dao ti Bog dukat od sto oka, pa niti ga mogao nositi ni trošiti već sedeo kraj njega i prosio."

Noćna priča



Treba biti budan danju, a spavati noću. Ovo su čupava vremena, noću se svijetom šetaju demončići, vještice, leptirice, manijaci.Noću se kroz moju sobu šetaju gluposti i moj mozak (noću), prepoznaje njihove frekvencije i hvata ih i reprodukuje.
Noću prosto treba spavati, danju biti budan.
Ja obično imam opravdanje (odlična su kad mi je stalo a ovako, inače, nisu neka)ali mi je više dosadilo da ih koristim, ne pomažu, drže me budnom.
Da, ok, kašljem, boli me glava i grlo.
Izgleda da sam inhalirala neko iverje i sad to sve treba napolje iz pluća. A neće! Pa, kad ja sanjam drvosječe u poslu.
Da, bolje se i sanja noću, zato tada treba spavati, a danju treba biti budan.
Noću je vrijeme zatrovano, ubrzano, polupojedeno, noću sat traje kraće a boje su mu zatamnjene. Noću treba paziti na izgovorene riječi, na gestove, noću se treba kloniti ogledala, razmišljanja, razgovaranja o ozbiljnim temama.
Noću treba spavati, danju biti budan.
Najlakše je pisati noću, najlakše je plakati noću. Ali, napisane priče su gorke (mada, najčešće se takve smatraju uspješnima) a suze su olakšavajuće samo ako se plačući uspavamo.Zato noć treba prespavati i biti budan danju.

O posvećenosti

Ninkovica lan sejala,
I sejala, i obrala,
I obrala, potopila,
Potopila, izvadila,
Izvadila, i ga stukla,
I ga stukla, i otrla,
I otrla, ovlačila,
Ovlačila, i isprela,
I isprela, i svarila,
I svarila, i smotala,
I smotala, osnovala,
Osnovala, izatkala,
Izatkala, obelila,
Namestila Ninku čador
Ninkova čador u livadu,
carev čador u ornicu.

Friday, January 11, 2008

Kako upokojiti vampira?


"Mislim, Hilmare, da nas nema mnogo koji nijednom u životu, na ovaj ili onaj način, nisu prizvali đavola u pomoć. A što se on nije odazvao, mora se pripisati pre svega urođenoj neiskrenosti i neodlučnosti našeg srca, koje bi htelo da nas drži između dve stolice, uvek spremne da se poslužimo i rajskom i paklenom. A zatim i našoj beznačajnosti. Niko, pa ni đavo, ne voli da se petlja sa tzv. homo statisticusom."
B.Pekic

Thursday, January 10, 2008

Zavičaj


Sve priče o zavičaju zvuče tako poetično, prosto da pozavidiš ljudima na njihovim Zavičajima.
A ja, svježe pristigla iz malog živopisnog grada na sjeveru Crne Gore, sad nikako da sročim nešto što bi vas možda tamo uputilo.
I moj Zavičaj ima zlatne šume, duboke snjegove, brze rijeke, slapove, mirise i ukuse. Ali, izgleda da su vile napustile te šume, da snjegovi tamo nikog više ne raduju, rijeke se razlikuju po broju međa koje prave a slapovi po utopljenima.Mirise i ukuse ne stigneš da doživiš, gorčina priča koje slušaš uvijek dominira.
Grad loših vijesti i teških sudbina.
Grad preranih starenja i dubokih bora.
Grad u koji se dolazi da bi vidio nekog koga voliš a u kome se ostaje zato što "jebi ga, šta sad, tako mi se zalomilo, sad mi je kasno da mijenjam..."
A svo to crnilo u jednom bijelom gradu, bijelom i ljeti i zimi, pod snijegom ili pod cvijećem.
Grad loših vijesti i dragih mi ljudi.
Grad zamućenih radosti.

"Nemoj ga zasmijavati, plakaće."

Monday, December 24, 2007

Akcija i reakcija

Odgovori su uvijek jednostavni, zaprepašćujuće jednostavni.
Prirodni zakoni zaista funkcionišu, jabuka će uvijek pasti na pod koliko god je jako mi bacili uvis.
Ok?
Znači, ako sebi vežemo tegove za noge i skočimo u vodu, male su šanse da ikad isplivamo.

Novogodišnji sajam knjiga,SPENS


"Svaki put kad neko kupi neku normalnu knjigu, meni dođe da se sa njim rukujem, da mu stegnem ruku jako,da razmijenimo brojeve telefona, da ga zagrlim i da mu kažem "prijatelju, ti čitaš". Srećom, rijetko se to dešava!"-ovako svoju priču o Sajmu započinje Velika Faca U Svijetu Izdavača Vojvodine, "Treba da vidite kako se guraju po onom Merkatoru, nemaš gdje nogu da spustiš, svi posjedali na neke stolice, gurnuli po plastičnu kašičicu u usta, melju, guraju se i govore Ti svima na svijetu."
A i on je našao čime da se bavi.
A i ja našla čime da se bavim.

Novogodišnji sajam knjiga,SPENS


Pa, nije tako kako ti to zamišljaš, provincijalče! Znam ja šta tebi prolazi kroz glavu, nisam ja tako davno došla.
Idi tamo,vidi! Neću ja ništa da ti pričam.
Dobro se obuci i nemoj nositi novac za knjige. Možeš pasti u iskušenje, kupiti neku i izložiti sebe podsmijehu.
Kupi kokice ili kiflu!

Sunday, December 23, 2007

Agonija

Žena koju ja volim kaže da to često izgleda ovako...



U KUHINJI
Dobro, još samo da stavim pavlaku u čorbu i isjeckani peršun, da prebacim krompir iz tepsije u onu divnu činiju i gotovo. Ne znam da li sad da stavim glazuru na tortu? MA, to ne moram odmah, miris čokolade se neće uvući u kosu.Ne znam da li sam stavila mnogo ulja u ovu salatu, možda čovjek i ne voli taj ukus. E, nema veze, kao egzotično je.
Ah, da, skloniću ove krpe za sudove i staviti par čistih i ispeglanih, dobro, još novi stolnjak (a, da nije malo pretenciozno, sve sa novim posuđem i escajgom?).Ma, neću taj stolnjak, staviću onaj obični bijeli (mada, ne ide baš uz ovo posuđe, bolje...).E, ne mogu, zvaću nekog da pitam, ne mogu ja to sad odlučiti.
Neee, ova čorba jako čudno izgleda. Ili ne, sad ne mogu da se sjetim kako inače izgleda. MMM, ukus je valjda ok. Ne znam, a nemam koga da pitam...
NE smijem pasti u paniku, to je sad bitno. Prvi put jede hranu koju ja kuvam.Kakva sam budala, što nisam poručila nešto gotovo.Mada, možda bi provalio. Ko zna? A možda mu je mama sjajna kuvarica, pa ispadnem totalni retard.A možda...
NE. Ako idem u tom pravcu, možda je i oženjen, pa mi upravo stiže sa sjajne večere koju mu je napravila dražesna supruga,majka njihove djece.
E, sad ću se ugušiti, moram zvati nekoga.
Nemam vremena, užas, moram se tuširati sad, on uskoro stiže.

U KUPATILU
Jesam li se ja to ugojila? O, ne, nisam valjda. I šta mi je sa grudima poslednjih godinu dana, nekako su se smanjile? A dupe mi je poraslo. MA, ne mari, on ionako nema pojma kako je to nekad izgledalo. A ako me bude ženio... Eto, znala sam da ću opet početi. Ne, čovjek dolazi na večeru, možda se ništa neće ni dogoditi. Ipak, dobro je da sam svježe izdepilirana. Ma, mene radi.I ovaj veš, bar ću se dobro osjećati (a ako ipak nešto krene izgledaće kao da sam se obukla za seks, da li da obučem one pamučne, ma ipak neću, ovo sjajno izgleda).Ok, to je to, imam vremena i da se našljapam onim skupim losionom, da ne bude da ga džabe držim u kupatilu mjesecima. Feniranje...Sranje, trebala sam juče staviti masku za kosu, nešto mi je čudna a nemam vremena, vjerovatno će pomisliti da liči na trsku. I već se nazire izrastak.Zašto nemam sat u kupatilu? Moram to nabaviti, neki otporan na vlagu...Da, sad je nabolje da mislim još o vlazi u kupatilu a kasnim. Dobro je, valjda, spustiće se ovo malo, izgledam kao maslačak.
Neću se šminkati, samo maskara. I malo pudera, neke mi se tačkice pojavile po licu. Rumenilo, samo malo. A, jesam li sad pretjerala? Ma, nemam vremena, neka ostane, samo ću dodati i malo sjenke neke. I ruž, onaj trajni...
O, Bože, izgledam kao da sam krenula u diskoteku, trebalo bi skinuti bar pola ovoga.Uf, sad već nemam vremena,moram početi da se oblačim.

U SPAVAĆOJ SOBI
Kamo sreće da mogu sad obući neku trenerku i majicu, mrtva sam umorna.OK, preusko, prekratko, predugačko, preširoko, (o , zašto nisam sa nekim popričala o ovoj garderobi), prestaro, prešareno, pretamno, sto puta obučeno, preelegantno, previše svakodnevno (zašto opet nemam šta da obučem, dala sam brdo para na garderobu?). MA, nema on pojma šta ja oblačim, obući ću se isto kao za rođendan i onda za grad, mada...Pavlaka i peršun!!Čokolada!!
Ovo ne smijem da upropastim, čovjek je zaista divan, ovo može biti ono pravo, ovo baš obećava.Tako me je gledao...

TELEFONSKI RAZGOVOR, zove On
Ma, ništa sprecijalno nisam ni kuvala, svakako bih pravila večeru za sebe.E, nema veze, nije ništa bitno, drugi put.Naravno da razumijem, posao je posao, što se mora, mora se.
E, iskuliraj, zaista nije bitno. Imamo vremena.
Ok, radi. Idem ja.

TELEFONSKI RAZGOVOR, zove Ona
E, mila moja, sad ću da se ubijem ko siroče, otkinula sam se od kuvanja satima i kreten me na kraju oladi.Ma, kao mora da radi. Da, sita sam ja više tih priča, ništa mu ne vjerujem. I kako bih, znaš valjda šta sam prošla.E, više ovo nikad neću uraditi. Sledeći put kad se najavi ima da dobije kokice i to kupljene na ulici, ni zbog koga više ja ne dinstam luk 15 minuta. A i ti sa tvojim receptima.
Jesi li gladna?
Da, bar neko da vidi kako sam se dotjerala.

Wednesday, December 19, 2007

Tamo idemo za Novu godinu?





Ja ću da ponesem Virvirke svoje, i jelku i cimet. I nekoliko svijeća.
I jednu bundu. I ćebe.
Juhuuu!

Friday, December 14, 2007

Sudnji dan


I Bog pogleda dole, promotri celu Zemlju, i bi mu zlo.
- OK! - progovori on. – U redu! Ja sam sit, preselo mi je. Ogorčen sam. Već mi je na vrh glave. Što je previše, previše je.
- Gabrijele! – vikne – zasviraj tu svoju trubu! Želim da dotučem to smeće tamo dole.
- Ma, već je i bilo vreme – reče Gabrijel vadeći trubu iz futrole. – Želiš li neki zgodan moderan hit, ili možda nešto vojnički, recimo kakav marš, ili možda samo jedan dobri, glasni...
- Baš me briga šta ćeš odsvirati – reče Bog – samo sviraj! I neka bude glasno; neka bude uverljivo, i konačno za svoju večnost... neka odzvanja od neba do pakla i natrag; neka ispuni duše svih ljudi, neka ih ispuni spoznajom da je to to, da je kucnuo čas. NEKA GRUNE!
- T.S.Eliot kaže, da kraj sveta izgleda...
- Šta se mene tiče šta kaže taj T.S.Eliot! Tamo, sviraj kako ti ja kažem. – reče Bog.
- U redu, u redu – složi se Gabrijel – u redu, nije potrebno da vičeš na mene. Konačno, ja sam ipak muzičar, a ne vodoinstalater. Bar sam se ja načekao da svane ovaj dan. Budi siguran da neću upropastiti stvar! Ti samo reci kakav si kraj zamislio, a ja ću već naći nešto što odgovara.
I on namesti pisak na svoju trubu.
- Hoćeš li opet izvesti da kiši četrdeset dana i noći?
- Paaaa, zapravo, nisam razmišljao o tome. – reče Bog.
- Ha, ako si mislio da kiši, bolje da na to zaboraviš. Oni dole su usavršili melioraciju.
- Možda ću ih dobro zatresti. – reče Bog. – To će ih zaista dobro...
- Ne pali – reče Gabrijel. – Ja bih ti, doduše, mogao odsvirati nešto zbilja potresno, ali one kuće dole su uglavnom sigurne od potresa, a verujem da si naumio da ode sve odjednom.
- Pa, naravno, naravno – reče Bog. – Znam ja to. Pa nisam ni mislio na potres, to sam samo rekao tek tako, jedna dobra kuga više odgovara mojem stilu. Možda jedna kuga koja će...
- Ali oni su vakcinisani!
- Vakcinisani? Hmm... naravno... ipak, šteta... U staro vreme, znaš, mogao si ih okružiti i tako pokositi svu mušku decu i...
- Mogao bih ih možda potući gromovima. – predloži Gabrijel.
- TO JE TO! Bravo! – reče Bog. – Nekoliko poštenih gromova bi zaista..
- Ne, neće ići – reče Gabrijel. Njihove bi rakete verovatno zaustavile oblake s gromovima.
Bog se ućuta, zavali se u naslonjač i razmišljaše dugo, dugo.
Gabrijel je prebirao bezvezno po tipkama trube.
- Pretpostavljam da su im kuće nezapaljive. – promrmlja konačno Bog.
- Sve osim predgrađa – reče Gabrijel – a ako ih spališ, podići će moderna naselja.
- Bog ponovo ćutaše dugo, dugo.
- Slušaj, - reče, izvinjavajući se. – Ma nema veze. Možda... možda ih za sad pustimo na miru. Daću im još malo vremena. Na posletku, pa oni su svi moja deca, moji jaganjci, zar ne?
- U redu, što se mene tiče – reče Gabrijel. – Meni je svejedno. Nego, da ti ipak nešto odsviram? Hocu reći... kad sam već izvadio trubu?
Opet muk.
- U redu, važi – konačno reče Bog umornim glasom, zavali se u naslonjač i zaklopi oči.
- Sviraj mi...Sviraj mi... bluz!Da, bluz!

Shel Silverstein

Poručena


Moja mama divno priča svake noći
o nekakvim prinčevima što će doći,
i princeza ima neka u toj priči,
mama kaže da na mene ona liči.

I izmisli, čini mi se, vrlo često
imena i prezimena i sve resto,
zatim počne da mi peva neke pesme,
sasvim tiho, jer se noću jače ne sme.

I sve tako dok ne zaspi,
dok ne zaspi ona sama,
a ja tiho, sasvim tiho,
kažem tati: "Spava mama!".

Wednesday, December 12, 2007

Deda Mraz


Šta kazu inženjeri???
1. Na svetu postoji oko 2 milijarde dece (osoba mlađih od 18 godina). Međutim, Deda Mraz ne posećuje decu muslimanske, hindu, jevrejske i budističke veroispovesti, pa mu se opterećenje za Božićno veče smanjuje na 15% ukupnog, tj. na oko 378 miliona dece (prema Population Reference Bureau - organizaciji UN). Ako u jednoj kući živi u proseku 3,5 dece, to je oko 108 miliona kuća koje obilazi (pod pretpostavkom da u svakoj kući postoji bar jedno dobro dete).
2. Deda Mraz ima oko 31 sat Božićne noći na raspolaganju, zahvaljujući različitim vremenskim zonama i rotaciji Zemlje, pod pretpostavkom da putuje sa istoka na zapad. Kada se ovi podaci ubace u račun dobija se 967,7 poseta u sekundi koje Deda Mraz treba da obavi u proseku. Znači da na raspolaganju ima 1 milisekundu da parkira sanke, iskoči, popne se na krov, surva niz dimnjak, napuni čarape, rasporedi poklone ispod jelke, pojede meze koje mu je spremljeno, uspne se uz dimnjak, uskoči u sanke i stigne do sledeće kuće... Ako se uprosti problem i smatra da su kuće ravnomerno raspoređene po zemljinoj površini, dobija se rastojanje od oko 1 km izmedju kuća, što čini oko 100 miliona km putovanja ne računajući svraćanja u WC i predahe. To znači da se sanke kreću brzinom od oko 900 km/sec, tj. 3000 puta brže od zvuka. Radi poređenja, najbrže ikad napravljeno vozilo je svemirska sonda Odisej, koja se kreće brzinom od oko 40 km/sec dok napušta Sunčev sistem, a prosečan jelen može dostići maksimalno 25 km/sat.
3. Tovar na sankama je takođe zanimljiv elemenat u analizi. Pod pretpostavkom da svako dete dobije makar prosečan komplet Lego kockica (1kg), sanke moraju da nose oko 400 hiljada tona (ne računajući Deda Mraza). S obzirom koliko može da povuče jedan jelen, Deda Mraz bi morao da upregne 360 hiljada jelena. Ovim se i povećava tovar (ne računajući masu sanki) za jos 54 hiljade tona, što je oko sedam puta više od mase Kraljice Elizabete (broda, a ne monarha).
4. Masa od 450 000 tona koja putuje 900 km/sec izaziva ogroman otpor vazduha (kao svemirski brod koji uleće u atmosferu). Vodeći par jelena bi apsorbovao 14,3 kvintiliona džula energije u sekundi. U prevodu, oni bi planuli i trenutno se pretvorili u pepeo, izlažući par iza njih istoj sudbini. Kompletna ekipa jelena bi isparila za oko 4 milisekunde, ili, u praksi - dok Deda Mraz stigne do pete kuće na svom putu. Uz to, Deda Mraz bi morao da ubrzava od mirovanja do 900 km/sec za 0,001 sekund, što bi izazvalo centrifugalnu silu od 17 500 G. Ako Deda Mraz ima 120 kg (optimisticka procena), bio bi odgurnut inercijom i pritisnut uz sedište sanki silom od preko 2 miliona kiloponda, koji bi mu trenutno smrvili sve kosti i organe i pretvorili ga u ljubičastu mrlju na sedištu. Zaključak: ako je Deda Mraz ikada i postojao - sada je mrtav. (Rekoše inženjeri...)

Tuesday, December 11, 2007

"SEMANTIČKA HIPERINFLACIJA"


Dajte mi riječi koje nešto znače!
Eto odgovora na pitanje "zašto čitaš".
Manje je traćenja, manje je "ono, znači, ne bi verovala, znači, mislim, ono, da ne poveriješ, pazi kad, ono, mislim".
Umorih se.
Jedina sreća je što se u ovom vremenu niko neće prisjetiti da napravi neki novi projekat za kulu (ostade li išta od Vavilona?). Niti se razumijemo, niti imamo potrebu za time.
Ok, era je niskokaloričnih proizvoda,na cijeni je samo ono što se lako vari. Poštujem!
Samo, meni zaista treba značenja, ja dolazim iz ere kalorija.

Friday, December 7, 2007

Hihihi



Nja, nja, bla, bla, ja kao nekud idem i nosim svoje srce, bla, bla, jedini prtljag.
I tra, la, la, srce u prašini, iskrivljeni oblici. Ah, sudbo kleta...
I ah, ah, kuku, sama na stanici i život težak i ljudi zli i ah, jao, ah, ah...
Ma, kakvi, nema to veze sa mnom, samo mi se dopala fotografija.
Ustvari sam više u nekom hihihi, hahaha, kikiki, hohoho fazonu.

Mystery of love


Borhes, velika ljubav - obostrana. Naravno da znam da me je volio! Ne sa ovim imenom,ovim licem i ovom dušom, ali, da, volio je neko buduće biće koje će čitati-mene. Samo je tako mogao napraviti taj svijet u kome iščezava vrijeme i u kome nema ni zaboravljenog ni nepoznatog, svijet u kome praznina odiše punoćom, a punoća je smrznuta za vječnost.
Kad bi mi bar neko čitao na španskom...
"Kao i alhemičari
koji su tražili kamen mudrosti,
u neuhvatljivoj živi,
učiniću da obične reči
-karte koje je varalica obeležio,pučki novčići-
ponovo dobiju čar koja je bila njihova
kad Tor beše božanstvo i buka,
grmljavina i preklinjanje.
Današnjim jezikom
i ja ću reći večne stvari..."

Nek ide dan


E,ima da propustim dan kad mi je do toga.
Dosta mi je tih- sve što možeš danas ne ostavljaj za sutra, požuri, vrijeme je novac- fazona.
Ima da hvatam dan, kad mi je do hvatanja dana. Ono što moram, moram, a ostalo je valjda stvar slobodne volje.
Neću da slušam o prolaženju vremena.
Dovoljno je što već imam mnogo toga što moram, ne mogu da se opterećujem i jurenjem.Ja ne vjerujem da je vrijeme novac, ne vjerujem da je jedino i dragocjeno vrijeme koje mi je za ovaj život dato pretvorljivo u novčanice(ili zlatne poluge).
Ja nisam maratonac ni sprinter,ne moram prva da stignem. Ne moram ni da stignem, ako mi se ne stiže.
"Ja sam kadar stići i uteći
i na strašnom mjestu postojati"
Ali, zašto bih ako ne moram.
Svakako me čekaju stizanja i bježanja i stajanja na strašnim mjestima, ne moram valjda još i samo da hrlim prema njima.
Sješću malo da čitam Borhesa.

Thursday, December 6, 2007

Я вас любил


Я вас любил: любовь еще, быть может,
В душе моей угасла не совсем;
Но пусть она вас больше не тревожит;
Я не хочу печалить вас ничем.
Я вас любил безмолвно, безнадежно,
То робостью, то ревностью томим;
Я вас любил так искренно, так нежно,
Как дай вам бог любимой быть другим.
Пушкин

28,27,26,25,24...


Da li to neko naglas odbrojava do Nove godine?
Molila bih da se to prekine,čemu brojanje. Kao da je iko ikad zaboravio kad je 31.decembar!
Ili brojte, ako baš morate, ali u sebi.Ne moram i ja da učestvujem.To je atak na moj bioritam, ja tek polako izlazim iz ljeta (i kalendar me u tome ne ometa, nego to odbrojavanje).
Unaprijed zahvalna!

Wednesday, December 5, 2007

Bajka, bajke, bajci, bajku, bajko, bajkom,o bajci


Ako se i dogodi da princeza upozna princa, da se princ zaljubi, da se i princeza zaljubi, da se dopadnu roditeljima (obostrano),da provedu neko vrijeme zajedno, malo i žive zajedno prije braka (e, ne možemo sad da se pravimo i da je neka Time Mashine u akciji), da se dopadnu prijateljima, da pozaboravljaju sve prinčeve i princeze koje su upoznali ranije i sa kojima su krenuli da naprave bajku,odluče se za vjenčanje (iz bajke?),sve prođe baš kako su zamišljali, opet ne može.
Žao mi je, ali ne može.
I koliko god se ja trudila da zamislim, ne ide.
Ako ima princeza ima i zla vještica. I, dobro, bajka se dogodila, srećan se kraj dogodio. I, što se princeze tiče, srećan kraj je ustvari srećan početak,sad tek počinju živjeti. I ja sad treba da povjerujem da će ih ostaviti na miru sve vještice, svi oni kojima je posao da se pobrinu da se idilične priče ne rastegnu kroz vrijeme.
Ne može, sve da na svojoj strani imaju tim onih koji znaju da poprave pokvareno.
Žao mi je, ali ne može.

Što se mene tiče, prvo treba čitati Propa, Morfologiju bajke.
Čista hirurgija...
Zato neka drugi planiraju i zamišljaju bajke, neka oni koji je mogu zamisliti pokušavaju i da je žive, oni imaju najviše šansi na tim turnirima.Ako se dogodi meni (ma, svi smo čuli za situacije u kojima se priroda podsmijava ljudima), ja neću ni znati. To bi bilo čisto traćenje bajkovitih resursa, čista ironija tako nesvojstvena bajkama. Ako se dogodi meni, ja neću znati, garantujem. Čekaću razrešenje po mojim scenarijima,čekaću da se pretvori u dramu.
Mada, ne znam zašto uopšte mislim o tome, nisam ja princeza, neka o tome misli onaj koga se to tiče.

Progesteronsko-estrogenska melanholija

Tuesday, December 4, 2007

Much Better in Sleeping Than in Dreaming


E, samo mi je još to trebalo.Malo mi bilo što pamtim javu i što nemam delete button nego opterećujem svoju memoriju nekim pričama i slikama sa kojima ne znam šta bih (o tome što je to dragocjeni prostor koji treba upotrijebiti za stvari sa kojima bih znala šta ću,i što je potrošen tako olako, nekom ću drugom prilikom). Sad počinjem da pamtim i snove. Sledeći korak je onaj u kome prestajem da prepoznajem granice između tih paralelnih života.
Ma, samo se nadam da je to bar daleko.
Nego, snovi zapamćeni. Ja sam nekako očekivala da će biti sjajno kad počnem da se sjećam snova, da će to biti neke priče vrijedne sjećanja.Očekivala sam sve ono na šta se misli kad se kaže san. Ili bar neku, pomena vrijednu noćnu moru.
E, nema.
Probudih se sa jasno urezanom slikom nekog razmuljanog i razvučenog pejzaža i to bješe kao neka pozadina sna. A preko toga, kao preko nekog platna prolazi svašta, teče voda, ruši se neki zidić od kamena i muti tu vodu, ona postaje siva kao pepeo, sve gušća i toplija a onda počinje i da se rasteže. Ja se sklanjam korak unazad i gledam to blato kameno kako sporo otiče preko zamućenog pejzaža i lagano opet postaje voda. Zamišljam u snu kako je to Lještanica ili Tara i krećem ka toj vodi da pijem.Zamišljam kako je hladna i kako će mi utrnuti zubi i ruka kojom ću je zahvatiti. Radujem se tome, nedostaje mi to često.
Hodam lagano i oprezno po fotografiji zamućenog pejzaža, osjećam foto papir pod nogama, dolazim do vode, krenem i ruka mi potone u zvonku mješavinu perlica, biserčića,kamenčića šljaštećih i nekako tekućih.
Skidam tamne naočare za sunce i budim se sa pitanjem "kako je moguće da nisam primijetila razliku?".

Friday, November 30, 2007

Nema veze, tako mora



Odoše prijatelji... Nekad sam ja bila ta koja odlazi. Sad meni odlaze iz života.
Eto, Rusija, Danska, Švedska, Kanada, Britanija, Njemačka, Australija.
Doškolovanja, specijalizacije, pečalba, avanture.
MSN, Yahoo messenger, Skype, Gmail...
I jednom u nekoliko godina teferič.
NEma veze, tako mora.
Ja ne želim da idem.Ne želim, a možda ću jednom morati, kao što i ostali moraju.
Eto, pogledaš mjesto rođenja i već dosta znaš o težini karme koju neko nosi.Vjerovatnoća da pogriješiš nije velika.
Nema veze, tako mora.
Srećan put!
Viđaćemo se, nadam se.
Voljećemo se, nadam se.

Wednesday, November 28, 2007

Nađeno...


Ovo sam tražila.A ja, kad nešto tražim, znam da budem poprilično manična bez obzira da li mi je to što tražim zaista potrebno. Danima sam tražila riječ, nedavno, i satima pričala o tome koju riječ tražim, i nazrela je hiljadu puta u nekim drugim riječima i izmučila nekoliko ljudi tjerajući ih da je traže sa mnom. I onda je, slučajno, tamo gdje sam najmanje očekivala (tako to i bude) nađem. I ništa ne uradim sa njom, ni jednom je od tad ne upotrijebim (i nije neka riječ, čitava joj težina stade u to traženje, nađena više nije nizašta).
Tako mi je, juče ili prekjuče, kroz glavu prošla rečenica,jedan dio neke poznate mi priče i potrošila mi je čitav jedan dan. Ko je to rekao? Kad? Gdje sam to pročitala? Gdje sam zapisala (a znam da jesam)? Zašto uopšte vučem po kući neke sveske iz devedesetih (ne sjećam se da mi je Haksli dolazio u ruke posle 2001)?
I šta će mi to uopšte? Da ponovo pročitam? I, šta s tim? Ja sam već znala o čemu taj odlomak govori!
Morala sam ga naći, jer je to bio jedini način da smirim beskrajnu traku misli o tome( a da nije možda...).
I nađoh ga danas, u petoj svesci koju sam prelistala.I opet, ne znam šta bih sa njim, nađenim.
Evo, Haksli...

"Sad uviđam da je prava draž intelektualnog života - života posvećenog učenosti, naučnom istraživanju, filozofiji, estetici, kritici - njegova lakoća. On je zamenjivanje složene stvarnosti jednostavnim intelektualnim šemama; zamršena zbivanja života mirnom i formalnom smrću. Neuporedivo je lakše znati mnogo, recimo, o istoriji umetnosti i imati duboke ideje o metafizici i sociologiji, nego lično i intuitivno znati dovoljno o svojim bližnjima i imati zadovoljavajuće odnose sa svojim prijateljima i ljubavnicama, svojom ženom i decom. Pravo življenje je mnogo teže nego sanskrit, ili hemija, ili ekonomske nauke. Intelektualni život je dečja igra; zato su intelektualci skloni da postanu deca - pa onda maloumnici i najzad, kao što politička i industrijska istorija poslednjih vekova jasno pokazuje , samoubilački ludaci i divlji zverovi. Potisnute funkcije ne umiru; one se izopače, pobune se i vrate primitivnosti. Ali mnogo je lakše biti intelektualno dete, ili ludak, ili zver, nego skladan, odrastao i zreo covek."

Monday, November 26, 2007

Pravopis

Nsiam vrevoala da zpavrao mgou rzmaueti ovo sto ctaim. Zaavljhuujci nobniecoj mcoi ljdksuog mgzoa, pemra irtazsiavnjima nucainka sa Kmbreidza, njie vzano kjoim su roedsldoem npiasnaa slvoa u rcei, jdieno je btino da se pvro i psldeonje sovlo nlaaze na sovm msteu. Otasla solva mgou btii u ptponuom nerdeu i bez ozibra na ovu oloknost, tkest mzeote ctiati bez pobrelma. Ovo je zobg tgoa sto ljduksi mzoak ne ctia savko slvoo pnaooosb, vec rcei psmraota kao cleniu. Oavj preomecaj je sljiavo nzavan tipoglikemija. Zacudjujuce, zar ne? A uevk ste msilili da je pavrpois vzaan...

Da se upoznamo



Da se upoznamo:
nemam kovrčavu kosu, niti trepavice od pola metra.
Volim vjerovati da me krase osobine poput čestitosti, minimalne prijetvornosti
i otvorenosti za sve prilike i neprilike jer moj put je sredina.
Na lijevoj ruci mi je bijela ptica, na desnoj crna.
Ponekad ih pokušavam uhvatiti,
a onda ispadnem iz ravnoteže.
Kao što rekoh, kosa mi je ravna i na mojim dlanovima
rastu otoci.
S otoka se pruža pogled na horizonte ispod kojih njorimo na dah.
Često zaboravim disati, i moram se stalno podsjećati na disanje riječima: DIŠI.
Sanjam u nastavcima beskrajnost neba s narančastim Mahatmom,
pa se katkad poželim ne probuditi jer Mahatma ima oči kao zvijezde.
Sigurno ne znate da se moram probuditi za 4 i po sata jer putujem
u inozemstvo kako bih ronila zemljom dok moja koža mlijeka
postaje čokoladna i slatka jer pomagati drugima ušećeri cijeli dan.

Da se upoznamo: trebalo bi nam krenuti s kavom,
koja bi se protegla na dva života.
Ali kao što rekoh, kosa mi nije kratka, a u blizini su škarice
kojima kosim dan.
M.M.Bazdan

Tuesday, November 20, 2007

Glavobolja



Ima pokreta ruke koji su više nego dovoljni da se i nedodirljivo dodirne. Ima pogleda koji su (nekad i slučajno) upereni pravo u dušu.Oni samo pokazuju kako se i bujica neizgovorenih riječi može predstaviti jednostavno.
Ja ne znam da pričam o tome. Ili sam već jednom pričala, ne sjećam se...
Ja nisam visokoletač, ne volim da se izgubim u nepreglednim daljinama. Ja sam puna tako ljudskih osobina koje me čine i ranjivom i ograničenom.Ja sam malo umorna od govorenja .I ako odlutam, traži me po gradovima, magistralama.Uvijek putujem sa precizno obilježenim kartama i ka poznatim odredištima.
Ma, jasno se sjećam da sam jednom već o ovome i pričala. A ne znam to više da radim...
No, nije to sad bitno. Bitno je da se ne zaustavi ruka koja je krenula u zagrljaj bez nekih riječi da je najave.

Niko me nije pitao ali...


Odbijam: inat, bolest,restrikcije, supstitucije,konvertibilnost, recipročnost, pilule, hranu iz kesica, instant anything, matematiku ljubavi i geografiju moralnosti, plač, patnju, sterilnost zarad mira, kompromis zarad još jednog, trampu, razgovore o tome šta je moglo i šta je trebalo, šta u ovoj zemlji ne valja i kako to napolju sija, šta napolju ne valja i kako to ovdje sija, neminovnost, nemogućnost, biološki sat, svađe, traćenje, tračanje, traženje, trovanje, dvoumljenje,loše filmove, loše tripove, bol, eksperimente, otiske đonova po tijelu, indiskretne komentare, diskretne takođe, recke, testiranje, insomniju i somnabuliju, nered, "s koca i s konopca", "navrat-nanos", "bolje išta nego ništa", "bolje ikad nego nikad","bolje vrabac u ruci...".

Pristajem:na šetnje, karanfilić, crni ruski čaj sa mlijekom, razgovor,buđenje u naručju, dobre filmove (ali ne i dobre tripove), palačinke (čak i u sitne sate), diskusije,kuvanje kafe (sem one prve jutarnje... HVALA!), na med, zrake sunca kroz prozore, na planiranje, na ostvarivanje, na padove i na uspone, na bedake koji ne zrače nepovratom, na "biće bolje", "radim na tome",na sjajno, divno, sprektakularno, sve bolje i bolje,na toplo, ušuškano, lijepo napisano, lijepo rečeno, lijepo otpjevano, s ljubavlju skuvano, na oprošteno i zaboravljeno, na jasno i zapamćeno, bajkovito.

Priča iz noći


Pokušaću da dohvatim cigarete a da ne probudim usnulu glavu...
Izgleda kao da sanja na francuskom, kao da preko jezika u snu kotrlja neko rrr koje ima ukus maline.
Kakav li je to san? RAdoznala sam.
Naravno, ne bih unutra, možda mi se ne bi dopalo društvo u kome bih se obrela.
Samo da se nije zaglavio u nekoj zabačenoj ulici u Parizu, da ne traži neki put, Pariz se jako promijenio od Igoa.
Ma, odrastao je snaći će se.
A, ja baš i ne moram da zapalim tu cigaretu, bolje da spavam.Svakako poslednjih nedelja previše pušim.

Sunday, November 18, 2007

KANABE


Jedan Francuz dobio na poklon kanabe, četiri stolice i fotelju. Seo Francuz na stolicu kraj prozora, ali mu se lično više leži na kanabetu. Legao Francuz na kanabe, ali mu se već više sedi na fotelji. Ustao Francuz sa kanabeta i seo u fotelju kao kralj, ali mu se već po glavi vrzmaju misli da je na ovoj fotelji odviše mekano. Bolje, brate, jednostavno, na stolici. Prešao Francuz na stolicu kraj prozora, samo što se Francuzu baš ne sedi na ovoj stolici jer kod prozora baš duva. Francuz prešao u stolicu kraj peći i osetio umor. Onda Francuz rešio da legne na kanabe da se odmori ali je, i ne došavši do kanabeta, skrenuo u stranu i seo u fotelju. - E, ovde je odlično! - reče Francuz, i odmah dodade: - Ali je na kanabetu, s oproštenjem, bolje.
Danil Harms

Wednesday, November 14, 2007

Before Tango started


Njoj se oduvijek činilo da je ptica... Češće je izlazila bez cipela nego bez krila ( iako su joj stopala i u sred ljeta hladna).Jedino što nikako nije mogla da zamisli je život u kući sa staklenim zidovima.
Nekad bi,noćima, čitala tuđe teške riječi, puštala da joj se cijede niz čelo kao vreo vosak, sve dok ne bi ugrijala tabane.
Onda se odlučila za cipele, skinula krila i javno priznala da nikad nije ni bila opsjednuta letenjem.
I ništa se nije promijenilo.
On je pjesnik i zna ponešto o kavezima, staklenim zidovima, zaboravljenim cipelama. Zna mnogo toga o prividnoj slobodi, dobrovoljnim pritvorima i potrebi za bijegom. I ima rane na lopaticama ( i nove cipele!). Sa njim se može razgovarati.On pravi ljubavnu hranu i prikazuje se kao onaj koji razumije i prašta. On bi sagradio kuću,on bi uzeo i stopalo u ruke da ga ugrije. On je nekako znao kad je vrijeme za pisanje pisama i ples u mraku.
Govore istim jezikom i govore različitim jezicima, i ne razumiju se u kući sa zidovima od stakla. Ni ne poznaju se tamo.
Sad uvodni taktovi, pa Tango.
Tango...

Tuesday, November 6, 2007

Happiness fairy

O TEMPORA!!!



Neko je meni nešto gadno podvalio...
I ja ću uskoro otkriti i ko, i šta.
Nekad mi je godina izgledala drugačije, bila je jesen i boje neke jesenje(sad treba reći zlaćane ali, ne bih), pa zima, snijeg, toplota, pa proljeće i ružičasti dani, pa ljeto i sreća ničim izazvana.
Bilo je i vremena između,dana koji su se mogli i tamo i ovamo svrstati, nebitnih dana i dana koji su bili naše lične granice.
Nekad je Mitrovdan bio daleko od Nove godine,Božić da ni ne spominjem. Sad je to sve u par nedelja (još jedan novi termin u mom računanju). Nekad je nedavno bilo desetak dana, sad se to može mjeriti i godinama.
Sad me iz ljeta nekoliko dana prebaci u zimu uz kratki predah u jednom oktobarskom, i nekad (kao u ovoj Godini Posebnih Darivanja), jednom novembarskom danu. Eto, ljeto,rođendan,Sveti Dimitrije, Nova godina...
I kako da ne primijetim tako gnusnu podvalu!
Idem ja sutra kući svojoj...
(O, da, rekoh već,kud god da idem ja kući dolazim i od kuće sam krenula!)
Idem ja da vidim u čemu je problem.
I da li sam možda istripovala (tamo u onom vremenu nije bilo tripovanja, bilo je laži i istina, jedne su se nagrađivale plavim osmijesima, a druge kažnjavale teškim pogledima)?
Šta ako svaki dom ima svoje vrijeme?
Šta ako je ono vrijeme o kome sam pričala neodvojivo od te kuće i tih Plavih i Plavljih očiju koje nas tamo čekaju?
A, sad vidim, vjerovatno i nije u pitanju podvala.Nema veze.Idem da provjerim.Bar da znam.

Saturday, November 3, 2007

Posjednik neprocjenjivog


Postoji na svijetu toliko vrijednih stvari. Zaboga, sva ta nafta iz Iraka i Saudijske Arabije, svi ti dijamanti iz Južne Afrike, sve te zelene novčanice, zlato, opijati, zgrade, dragulji, kamioni,silikoni, avioni,zvjezdice, izvodi sa basnoslovnih bankarskih računa.Naravno, ne zaboravljam ni demokratije,anti ovo i ono, borbe za razna prava, feminizme i ekumenizme, dobrotvorne fondove i glasne proteste, telegrame podrške i konvoje pomoći.
Hvala ali, ne hvala!
Zašto?
Ako postavljate ovo pitanje, znači da niste bili na mom rođendanu.
A ako niste bili,mora vam se prepričati.

Došli su mi u kuću ljudi sa dugama u očima, sa otvorenim dlanovima. Došli sa punim ustima nježnih riječi, sa muzikom i smijehom. Došli su mi oni koje volim. Došli su mi Radosni.
A tek pokloni! Dobih zbir svih planinskih cvjetova koji su od iskona ubrani za poklon ljubavi, dobih sažetak svih planinskih potoka i nadovezanih vrhova (sve sa ledom i odjecima), dobih prošlo vrijeme i buduće, Ljubljenja, Grljenja, Tajne, Nade, Ljubavi. Dobih Korake i Iskorake od nekih koji dođoše pod maskama koje otkrivaju dušu.
A znam, svako od Radosnih koji mi dođoše ima svoje ostrvce tuge,i svako zna da ja imam svoje. I znam, trebalo je napora da se ne pomenu čak ni putevi koji na ta ostrva vode.
I uspjeli smo.
Eto, postoji na svijetu toliko vrijednih stvari i toliko ljudi koji te vrijedne stvari posjeduju. I tu sam ja, prijatelj Radosnih, posjedujem neprocjenjivo!