E, samo mi je još to trebalo.Malo mi bilo što pamtim javu i što nemam delete button nego opterećujem svoju memoriju nekim pričama i slikama sa kojima ne znam šta bih (o tome što je to dragocjeni prostor koji treba upotrijebiti za stvari sa kojima bih znala šta ću,i što je potrošen tako olako, nekom ću drugom prilikom). Sad počinjem da pamtim i snove. Sledeći korak je onaj u kome prestajem da prepoznajem granice između tih paralelnih života.
Ma, samo se nadam da je to bar daleko.
Nego, snovi zapamćeni. Ja sam nekako očekivala da će biti sjajno kad počnem da se sjećam snova, da će to biti neke priče vrijedne sjećanja.Očekivala sam sve ono na šta se misli kad se kaže san. Ili bar neku, pomena vrijednu noćnu moru.
E, nema.
Probudih se sa jasno urezanom slikom nekog razmuljanog i razvučenog pejzaža i to bješe kao neka pozadina sna. A preko toga, kao preko nekog platna prolazi svašta, teče voda, ruši se neki zidić od kamena i muti tu vodu, ona postaje siva kao pepeo, sve gušća i toplija a onda počinje i da se rasteže. Ja se sklanjam korak unazad i gledam to blato kameno kako sporo otiče preko zamućenog pejzaža i lagano opet postaje voda. Zamišljam u snu kako je to Lještanica ili Tara i krećem ka toj vodi da pijem.Zamišljam kako je hladna i kako će mi utrnuti zubi i ruka kojom ću je zahvatiti. Radujem se tome, nedostaje mi to često.
Hodam lagano i oprezno po fotografiji zamućenog pejzaža, osjećam foto papir pod nogama, dolazim do vode, krenem i ruka mi potone u zvonku mješavinu perlica, biserčića,kamenčića šljaštećih i nekako tekućih.
Skidam tamne naočare za sunce i budim se sa pitanjem "kako je moguće da nisam primijetila razliku?".
No comments:
Post a Comment