Ima pokreta ruke koji su više nego dovoljni da se i nedodirljivo dodirne. Ima pogleda koji su (nekad i slučajno) upereni pravo u dušu.Oni samo pokazuju kako se i bujica neizgovorenih riječi može predstaviti jednostavno.
Ja ne znam da pričam o tome. Ili sam već jednom pričala, ne sjećam se...
Ja nisam visokoletač, ne volim da se izgubim u nepreglednim daljinama. Ja sam puna tako ljudskih osobina koje me čine i ranjivom i ograničenom.Ja sam malo umorna od govorenja .I ako odlutam, traži me po gradovima, magistralama.Uvijek putujem sa precizno obilježenim kartama i ka poznatim odredištima.
Ma, jasno se sjećam da sam jednom već o ovome i pričala. A ne znam to više da radim...
No, nije to sad bitno. Bitno je da se ne zaustavi ruka koja je krenula u zagrljaj bez nekih riječi da je najave.
No comments:
Post a Comment