Saturday, January 26, 2008

O samokritici


Evo ja- pa ne znam sve!
Priznajem da sam možda i ja ponekad griješio, a da toga nisam bio ni svjestan.
Dopuštam mogućnost da sam, eventualno, nešto mogao uraditi i bolje.
Ako je tačno da nema nepogrešivih ljudi, onda se to odnosi i na mene.
Nisam uvek uspijevao da dam najbolje odgovore na svako pitanje.
U nekim oblastima su se javljali određeni problemi i nisam uvijek i u svakom trenutku mogao odmah naći najbolja rješenja.
Ne isključujem mogućnost da će se nekada roditi neko ko će prevazići sebe i biti sposobniji čak i od mene. Bilo je određenih slabosti koje su beznačajne prema postignutim rezultatima.
Ponekad sam bio umoran, ponekad rasijan. Nisam u svako doba bio u stanju da učinim sve što sam želio.
Ako sam griješio, griješio sam nenamjerno i u najboljoj namjeri.
Ako bismo tjerali mak na konac i tražili dlaku u jajetu, mogli bismo reći da baš sve što sam uradio nije bilo idealno. Nikad nisam tvrdio da za neke sporedne probleme nisu moguća i drugačija rješenja.
Bilo je određenih teškoća, a i nekih tendencija koje bi se mogle tretirati kao negativne ako bi neko želeo da bude zlonameran. Moguće su izvjesne korekcije u nekim detaljima.
Treba se pomiriti sa činjenicama da sve nije besprekorno.
Govoreći sa najvišom strogošću prema sebi- priznajem da nisam uvijek bio u pravu! Ne garantujem da se ni ubuduće neće pojavljivati neke objektivne slabosti i teškoće.

M.Bećković

Friday, January 25, 2008

Jebote, super!


Ovih dana čituckam Bećkovića, "O međuvremenu". Dragi, satirični i prepametni Bećković.
Naravno, kako o svemu, tako piše i o jeziku pa, između ostalog, predlaže da se čitav naš jezik svede na dvije riječi, na "jebote" i "super".
Neću prepisati cijelu priču, podugačka je, ali dijelove ipak moram.
O SKRAĆIVANJU JEZIKA
Ja ne tražim da se to uvede, nego da se prizna i ozakoni, kada je već do toga došlo spontano.
...
Naravno, jezik ne može biti izolovan od svijeta i vijeka. Nije normalno da se sve skraćuje a da se jezik širi i produžuje.Pojavom dvije svemoćne riječi("jebote" i "super") pokazalo se da postoje milijarde nepotrebnih pojmova. Moderan čovjek ne zna šta će sa tim balastom, a mora da se izražava kraće i brže. Pokazalo se da se jednom od tih riječi može reći više nego vatrometima riječi i govorničkim toboganima. One mogu biti upotrijebljene bezbroj puta a da uvijek znače nešto drugo. Nabijene smislom koji se ne može potrošiti, one su se već pokazale kao uspješna zamjena za sve. Prosto je neshvatljivo da se niko ranije nije sjetio ova dva pojma, koja su nam bila na vrhu jezika, niti zapazio kakva se moč krije u ovih deset slova!Bili su potrebni čitavi tomovi da se izrazi ono što se može daleko uspješnije reći sa "jebote" i "super".
...
Nema tog doživljaja koji se ne može savršeno izraziti jednom od ovih riječi, pa čak i one, po potrebi, mogu biti skraćene. Dovoljno je reći "u-jee" ili "suu" pa steći ugled ne samo znalca, nego i slavu govornika. Kako su osramoćeni i uhvaćeni na djelu toliki praznoslovi, skribomani i gnjavatori. Nemoguće je jednu od ove dvije riječi upotrijebiti na pogrešnom mjestu. Niko ih nije izgovorio a da je ispao glup, preopširan, ili da se pogrešno izrazio!
Kako su postale suvišne tolike katedre i profesori maternjeg jezika! Kakav su samo posao bili izmislili- da rođenom narodu predaju rođeni jezik?! Pametnom čovjeku je tu odmah moralo biti nešto sumnjivo. Kakav je to maternji jezik koji se mora učiti?! I još imati kompleks da ga ne znaš, i da ne umiješ da govoriš, iako ti je maternji.
Čitavi krajevi neće više pogrešno govoriti, jer je nemoguće izgovoriti pogrešno "jebote" i "super".
Njihovu veličinu nemoguće je izraziti nekim drugim riječima nego opet sa "jebote" i "super".
Ako ne vjerujete da se samo sa dvije riječi mogu zamijeniti sve ostale pokušajte, za početak, da sa "jebote" i "super" garnirate sve što govorite. Te dvije riječi same rade.Niko vam neće reći da brbljate, trtljate, lupate, ako budete upotrebljavali samo "jebote" i "super". Oni su neka vrsta začina "C" Pokušajte da ih udjenete u sve što govorite, i tako ćete vidjeti da se slažete sa mnom, iako vam se to sada čini preterano.
S njima je svaka stvar ukusnija, a bez njih bljutavija!
Uzmimo, recimo, pjesmu Branka Radičevića DEVOJKA NA STUDENCU. Pročitajte je sa ovim refrenom, i bez njega, pa odlučite koja je bolja.

Kad sam sinoć ovde bila
Jebote!
I vodice zaitila
Super!
Dođe momče crna oka
Jebote!
Na konjiću laka skoka
Super!
Pozdravi me, zborit ode:
Jebote!
"Daj mi, sele, malo vode!"
Super, jebote!

Moj predlog će, vremenom, usvojiti čitav svijet. Ja ne razumijem kako bi se, na nekom drugom jeziku, to isto moglo drugačije reći. Ko ne razume čoveka koji kaže "jebote" i "super"! Dolazi dan kad će čitav svijet ukloniti jezičke barijere i sporazumijevati se samo sa "jebote" i "super".
To će biti, jebote, super!

Thursday, January 24, 2008

Bezveze


E, da sam ja umjetnik...

Da sam umjetnik-slikar ja bih naslikala bubamare i leptire, vjetar i kolače, naslikala bih, za inat svima onima što slikaju tamu i mrak i teške duboke oči, neku djevojku koja se šminka i pri tom misli na kafu koju će popiti sa drugaricom u nekom novom kafiću.Koristila bih skandalozno svijetle i drečeće boje, pravila bih žuto narandžaste slike, zeleno-crvene i roze. Za inat, da!

Da sam umjetnik-pisac pisala bih, za inat, o nekim cvjetovima, o egzotičnim zemljama i izmišljala bih, za inat, neke radosne priče, srećne početke, srećne krajeve i srećna trajanja. I nikad ne bih priznala da sam izmislila, na početku svake knjige pisalo bi da je to priča o istinitom događaju.I ne bi bilo kraja mom izmišljanju. Sve za inat ozbiljnim piscima koji, sa svojim ozbiljnim licima, pričaju o svojim ozbiljnim knjigama. Za inat, ja bih to sve tako neozbiljno!

Da sam umjetnik-muzičar ja bih pravila šarene partiture, sve u šesnaestinama a takt četiri četvrtine, da ne može biti jednostavnije, a da golica i tjera te da se smiješ i da ti cupkaju ruke i noge i drugari oko tebe da cupkaju. I da se ne može pričati uz tu muziku koliko ti nešto golicavo igra oko usana. A za inat ne bih izašla iz tog običnog takta i tih dosadno kratkih i škakljajućih šesnaestina. I Bumbarov let bi bio sića u odnosu na muziku koju bih ja napravila iz inata, da zabavim ljude.

A da sam ja umjetnik, ja (ova Ja koja nije umjetnik) nikad ne bih kupila svoju sliku, nikad ne bih slušala svoju muziku i nikad ne bih pročitala svoju knjigu. I zar to nije licemjerno, tako se inatiti bezveze?

Monday, January 21, 2008

Kultura

Preplavljeni smo...Ovo je vrijeme interkulturalnosti, intrakulturalnosti, transkulturalnosti, neokulturalnosti, multikulturalnosti...Naravno, ne pominjemo subkulturalnost, ignorišemo je.

Riječ kultura potekla je od latinskog glagola colere, što znači obrađivati zemlju.

Pred buru


Neka noć bude opet onakva kakvu vi hoćete
Ja više ništa ne znam
Ništa ne razumem
Do samo noć kako opora i smolasta nadolazi,
Noć i noć i noć.

Mesto zlata i zla i dobra i zida očaja
Koji se ne svršava, o koji udarim glavom svaki čas
Jedan zanos bez lika, jedan razum bez krika
Za dugu noć koja nailazi
Pogled i vidik smešni i smešani zanavek.

Sem krvi koja teče između bola svakog i bola svakog
Nema tog viska koji će da im meri dubinu.

Zaboravi svoje pamćenje zaboravi svoj zaborav
Ko putnik rasejani bošču na nepoznatoj stanici
Most ranjav od rana sveta pruža se preko tih urvina
Preko tog užasa i blata
Gde se lomi navika svetlosti u suzi neotkupljenoj.

Eto na proplanku te jeze bez dna da bdim i spavam
Lomljiv i tavan i sam
Drskost mi ništa ne pomaže.
D.Matić

Sunday, January 20, 2008

Opet budna


Malo mi je kanda zarđao ključ upornosti koji, okačen o crveni konac oko vrata, vučem godinama.On sad lako može da mi otvori jedino ona vrata koja najradije ostavljam zamandaljena, vrata iza kojih prošlost još ne planira da zamiriše na mem (čekam taj miris, nekako mi obećava zaborave i oproštaje).
Naravno, ja otvaram...
Tmina i paučina na sve strane, naslagane kutije, ustajali bivši vazduh, zagašena vatra i ohlađen pepeo svud okolo, uspjesi,naslagani papiri, poluzaboravljena lica.
Napamet znam rituale opraštanja, izlaženja, ostavljanja i nevraćanja (neke izvodim redovno, ovom se poslednjem mukotrpno pribižavam). Znam tačno šta treba pospremiti, šta i gdje skloniti, šta pobacati.Smirujem disanje, otvaram dlanove na gore. Ruke mirišu na tamjan, slučajno mi ostavljen prije nekoliko stotina dana.
Okna na prozorima su zamagljena, tek nazirem zimski pejzaž u daljini,davno uramljene slike pjevuše neke poznate melodije, neke ptičje molitve za sreću.
Idem odavde.
Probaću da otvorim neka druga vrata.
Eto šta se dešava kad vilenim noću, nalazim nepotrebne ključeve i otvaram nepotrebna vrata.
Došla je Bubica, ona je uvijek sadašnjost i budućnost.

Saturday, January 19, 2008

Feelings are facts


Nije baš da nismo znali da je jabuka sa druge strane otrovana, treba da priznamo svi mi koji smo je zagrizli da prosto nismo ni mislili o drugoj polovini.
I, da, posledice trovanja i bla, bla, o tome se najčešće govori, ali, opet iskreno, sjetite se ukusa. Neprocjenjivo...

O ljubavi i drugim demonima...



Friday, January 18, 2008

Kletva

"Dao ti Bog dukat od sto oka, pa niti ga mogao nositi ni trošiti već sedeo kraj njega i prosio."

Noćna priča



Treba biti budan danju, a spavati noću. Ovo su čupava vremena, noću se svijetom šetaju demončići, vještice, leptirice, manijaci.Noću se kroz moju sobu šetaju gluposti i moj mozak (noću), prepoznaje njihove frekvencije i hvata ih i reprodukuje.
Noću prosto treba spavati, danju biti budan.
Ja obično imam opravdanje (odlična su kad mi je stalo a ovako, inače, nisu neka)ali mi je više dosadilo da ih koristim, ne pomažu, drže me budnom.
Da, ok, kašljem, boli me glava i grlo.
Izgleda da sam inhalirala neko iverje i sad to sve treba napolje iz pluća. A neće! Pa, kad ja sanjam drvosječe u poslu.
Da, bolje se i sanja noću, zato tada treba spavati, a danju treba biti budan.
Noću je vrijeme zatrovano, ubrzano, polupojedeno, noću sat traje kraće a boje su mu zatamnjene. Noću treba paziti na izgovorene riječi, na gestove, noću se treba kloniti ogledala, razmišljanja, razgovaranja o ozbiljnim temama.
Noću treba spavati, danju biti budan.
Najlakše je pisati noću, najlakše je plakati noću. Ali, napisane priče su gorke (mada, najčešće se takve smatraju uspješnima) a suze su olakšavajuće samo ako se plačući uspavamo.Zato noć treba prespavati i biti budan danju.

O posvećenosti

Ninkovica lan sejala,
I sejala, i obrala,
I obrala, potopila,
Potopila, izvadila,
Izvadila, i ga stukla,
I ga stukla, i otrla,
I otrla, ovlačila,
Ovlačila, i isprela,
I isprela, i svarila,
I svarila, i smotala,
I smotala, osnovala,
Osnovala, izatkala,
Izatkala, obelila,
Namestila Ninku čador
Ninkova čador u livadu,
carev čador u ornicu.

Friday, January 11, 2008

Kako upokojiti vampira?


"Mislim, Hilmare, da nas nema mnogo koji nijednom u životu, na ovaj ili onaj način, nisu prizvali đavola u pomoć. A što se on nije odazvao, mora se pripisati pre svega urođenoj neiskrenosti i neodlučnosti našeg srca, koje bi htelo da nas drži između dve stolice, uvek spremne da se poslužimo i rajskom i paklenom. A zatim i našoj beznačajnosti. Niko, pa ni đavo, ne voli da se petlja sa tzv. homo statisticusom."
B.Pekic

Thursday, January 10, 2008

Zavičaj


Sve priče o zavičaju zvuče tako poetično, prosto da pozavidiš ljudima na njihovim Zavičajima.
A ja, svježe pristigla iz malog živopisnog grada na sjeveru Crne Gore, sad nikako da sročim nešto što bi vas možda tamo uputilo.
I moj Zavičaj ima zlatne šume, duboke snjegove, brze rijeke, slapove, mirise i ukuse. Ali, izgleda da su vile napustile te šume, da snjegovi tamo nikog više ne raduju, rijeke se razlikuju po broju međa koje prave a slapovi po utopljenima.Mirise i ukuse ne stigneš da doživiš, gorčina priča koje slušaš uvijek dominira.
Grad loših vijesti i teških sudbina.
Grad preranih starenja i dubokih bora.
Grad u koji se dolazi da bi vidio nekog koga voliš a u kome se ostaje zato što "jebi ga, šta sad, tako mi se zalomilo, sad mi je kasno da mijenjam..."
A svo to crnilo u jednom bijelom gradu, bijelom i ljeti i zimi, pod snijegom ili pod cvijećem.
Grad loših vijesti i dragih mi ljudi.
Grad zamućenih radosti.

"Nemoj ga zasmijavati, plakaće."

Monday, December 24, 2007

Akcija i reakcija

Odgovori su uvijek jednostavni, zaprepašćujuće jednostavni.
Prirodni zakoni zaista funkcionišu, jabuka će uvijek pasti na pod koliko god je jako mi bacili uvis.
Ok?
Znači, ako sebi vežemo tegove za noge i skočimo u vodu, male su šanse da ikad isplivamo.

Novogodišnji sajam knjiga,SPENS


"Svaki put kad neko kupi neku normalnu knjigu, meni dođe da se sa njim rukujem, da mu stegnem ruku jako,da razmijenimo brojeve telefona, da ga zagrlim i da mu kažem "prijatelju, ti čitaš". Srećom, rijetko se to dešava!"-ovako svoju priču o Sajmu započinje Velika Faca U Svijetu Izdavača Vojvodine, "Treba da vidite kako se guraju po onom Merkatoru, nemaš gdje nogu da spustiš, svi posjedali na neke stolice, gurnuli po plastičnu kašičicu u usta, melju, guraju se i govore Ti svima na svijetu."
A i on je našao čime da se bavi.
A i ja našla čime da se bavim.

Novogodišnji sajam knjiga,SPENS


Pa, nije tako kako ti to zamišljaš, provincijalče! Znam ja šta tebi prolazi kroz glavu, nisam ja tako davno došla.
Idi tamo,vidi! Neću ja ništa da ti pričam.
Dobro se obuci i nemoj nositi novac za knjige. Možeš pasti u iskušenje, kupiti neku i izložiti sebe podsmijehu.
Kupi kokice ili kiflu!

Sunday, December 23, 2007

Agonija

Žena koju ja volim kaže da to često izgleda ovako...



U KUHINJI
Dobro, još samo da stavim pavlaku u čorbu i isjeckani peršun, da prebacim krompir iz tepsije u onu divnu činiju i gotovo. Ne znam da li sad da stavim glazuru na tortu? MA, to ne moram odmah, miris čokolade se neće uvući u kosu.Ne znam da li sam stavila mnogo ulja u ovu salatu, možda čovjek i ne voli taj ukus. E, nema veze, kao egzotično je.
Ah, da, skloniću ove krpe za sudove i staviti par čistih i ispeglanih, dobro, još novi stolnjak (a, da nije malo pretenciozno, sve sa novim posuđem i escajgom?).Ma, neću taj stolnjak, staviću onaj obični bijeli (mada, ne ide baš uz ovo posuđe, bolje...).E, ne mogu, zvaću nekog da pitam, ne mogu ja to sad odlučiti.
Neee, ova čorba jako čudno izgleda. Ili ne, sad ne mogu da se sjetim kako inače izgleda. MMM, ukus je valjda ok. Ne znam, a nemam koga da pitam...
NE smijem pasti u paniku, to je sad bitno. Prvi put jede hranu koju ja kuvam.Kakva sam budala, što nisam poručila nešto gotovo.Mada, možda bi provalio. Ko zna? A možda mu je mama sjajna kuvarica, pa ispadnem totalni retard.A možda...
NE. Ako idem u tom pravcu, možda je i oženjen, pa mi upravo stiže sa sjajne večere koju mu je napravila dražesna supruga,majka njihove djece.
E, sad ću se ugušiti, moram zvati nekoga.
Nemam vremena, užas, moram se tuširati sad, on uskoro stiže.

U KUPATILU
Jesam li se ja to ugojila? O, ne, nisam valjda. I šta mi je sa grudima poslednjih godinu dana, nekako su se smanjile? A dupe mi je poraslo. MA, ne mari, on ionako nema pojma kako je to nekad izgledalo. A ako me bude ženio... Eto, znala sam da ću opet početi. Ne, čovjek dolazi na večeru, možda se ništa neće ni dogoditi. Ipak, dobro je da sam svježe izdepilirana. Ma, mene radi.I ovaj veš, bar ću se dobro osjećati (a ako ipak nešto krene izgledaće kao da sam se obukla za seks, da li da obučem one pamučne, ma ipak neću, ovo sjajno izgleda).Ok, to je to, imam vremena i da se našljapam onim skupim losionom, da ne bude da ga džabe držim u kupatilu mjesecima. Feniranje...Sranje, trebala sam juče staviti masku za kosu, nešto mi je čudna a nemam vremena, vjerovatno će pomisliti da liči na trsku. I već se nazire izrastak.Zašto nemam sat u kupatilu? Moram to nabaviti, neki otporan na vlagu...Da, sad je nabolje da mislim još o vlazi u kupatilu a kasnim. Dobro je, valjda, spustiće se ovo malo, izgledam kao maslačak.
Neću se šminkati, samo maskara. I malo pudera, neke mi se tačkice pojavile po licu. Rumenilo, samo malo. A, jesam li sad pretjerala? Ma, nemam vremena, neka ostane, samo ću dodati i malo sjenke neke. I ruž, onaj trajni...
O, Bože, izgledam kao da sam krenula u diskoteku, trebalo bi skinuti bar pola ovoga.Uf, sad već nemam vremena,moram početi da se oblačim.

U SPAVAĆOJ SOBI
Kamo sreće da mogu sad obući neku trenerku i majicu, mrtva sam umorna.OK, preusko, prekratko, predugačko, preširoko, (o , zašto nisam sa nekim popričala o ovoj garderobi), prestaro, prešareno, pretamno, sto puta obučeno, preelegantno, previše svakodnevno (zašto opet nemam šta da obučem, dala sam brdo para na garderobu?). MA, nema on pojma šta ja oblačim, obući ću se isto kao za rođendan i onda za grad, mada...Pavlaka i peršun!!Čokolada!!
Ovo ne smijem da upropastim, čovjek je zaista divan, ovo može biti ono pravo, ovo baš obećava.Tako me je gledao...

TELEFONSKI RAZGOVOR, zove On
Ma, ništa sprecijalno nisam ni kuvala, svakako bih pravila večeru za sebe.E, nema veze, nije ništa bitno, drugi put.Naravno da razumijem, posao je posao, što se mora, mora se.
E, iskuliraj, zaista nije bitno. Imamo vremena.
Ok, radi. Idem ja.

TELEFONSKI RAZGOVOR, zove Ona
E, mila moja, sad ću da se ubijem ko siroče, otkinula sam se od kuvanja satima i kreten me na kraju oladi.Ma, kao mora da radi. Da, sita sam ja više tih priča, ništa mu ne vjerujem. I kako bih, znaš valjda šta sam prošla.E, više ovo nikad neću uraditi. Sledeći put kad se najavi ima da dobije kokice i to kupljene na ulici, ni zbog koga više ja ne dinstam luk 15 minuta. A i ti sa tvojim receptima.
Jesi li gladna?
Da, bar neko da vidi kako sam se dotjerala.

Wednesday, December 19, 2007

Tamo idemo za Novu godinu?





Ja ću da ponesem Virvirke svoje, i jelku i cimet. I nekoliko svijeća.
I jednu bundu. I ćebe.
Juhuuu!

Friday, December 14, 2007

Sudnji dan


I Bog pogleda dole, promotri celu Zemlju, i bi mu zlo.
- OK! - progovori on. – U redu! Ja sam sit, preselo mi je. Ogorčen sam. Već mi je na vrh glave. Što je previše, previše je.
- Gabrijele! – vikne – zasviraj tu svoju trubu! Želim da dotučem to smeće tamo dole.
- Ma, već je i bilo vreme – reče Gabrijel vadeći trubu iz futrole. – Želiš li neki zgodan moderan hit, ili možda nešto vojnički, recimo kakav marš, ili možda samo jedan dobri, glasni...
- Baš me briga šta ćeš odsvirati – reče Bog – samo sviraj! I neka bude glasno; neka bude uverljivo, i konačno za svoju večnost... neka odzvanja od neba do pakla i natrag; neka ispuni duše svih ljudi, neka ih ispuni spoznajom da je to to, da je kucnuo čas. NEKA GRUNE!
- T.S.Eliot kaže, da kraj sveta izgleda...
- Šta se mene tiče šta kaže taj T.S.Eliot! Tamo, sviraj kako ti ja kažem. – reče Bog.
- U redu, u redu – složi se Gabrijel – u redu, nije potrebno da vičeš na mene. Konačno, ja sam ipak muzičar, a ne vodoinstalater. Bar sam se ja načekao da svane ovaj dan. Budi siguran da neću upropastiti stvar! Ti samo reci kakav si kraj zamislio, a ja ću već naći nešto što odgovara.
I on namesti pisak na svoju trubu.
- Hoćeš li opet izvesti da kiši četrdeset dana i noći?
- Paaaa, zapravo, nisam razmišljao o tome. – reče Bog.
- Ha, ako si mislio da kiši, bolje da na to zaboraviš. Oni dole su usavršili melioraciju.
- Možda ću ih dobro zatresti. – reče Bog. – To će ih zaista dobro...
- Ne pali – reče Gabrijel. – Ja bih ti, doduše, mogao odsvirati nešto zbilja potresno, ali one kuće dole su uglavnom sigurne od potresa, a verujem da si naumio da ode sve odjednom.
- Pa, naravno, naravno – reče Bog. – Znam ja to. Pa nisam ni mislio na potres, to sam samo rekao tek tako, jedna dobra kuga više odgovara mojem stilu. Možda jedna kuga koja će...
- Ali oni su vakcinisani!
- Vakcinisani? Hmm... naravno... ipak, šteta... U staro vreme, znaš, mogao si ih okružiti i tako pokositi svu mušku decu i...
- Mogao bih ih možda potući gromovima. – predloži Gabrijel.
- TO JE TO! Bravo! – reče Bog. – Nekoliko poštenih gromova bi zaista..
- Ne, neće ići – reče Gabrijel. Njihove bi rakete verovatno zaustavile oblake s gromovima.
Bog se ućuta, zavali se u naslonjač i razmišljaše dugo, dugo.
Gabrijel je prebirao bezvezno po tipkama trube.
- Pretpostavljam da su im kuće nezapaljive. – promrmlja konačno Bog.
- Sve osim predgrađa – reče Gabrijel – a ako ih spališ, podići će moderna naselja.
- Bog ponovo ćutaše dugo, dugo.
- Slušaj, - reče, izvinjavajući se. – Ma nema veze. Možda... možda ih za sad pustimo na miru. Daću im još malo vremena. Na posletku, pa oni su svi moja deca, moji jaganjci, zar ne?
- U redu, što se mene tiče – reče Gabrijel. – Meni je svejedno. Nego, da ti ipak nešto odsviram? Hocu reći... kad sam već izvadio trubu?
Opet muk.
- U redu, važi – konačno reče Bog umornim glasom, zavali se u naslonjač i zaklopi oči.
- Sviraj mi...Sviraj mi... bluz!Da, bluz!

Shel Silverstein

Poručena


Moja mama divno priča svake noći
o nekakvim prinčevima što će doći,
i princeza ima neka u toj priči,
mama kaže da na mene ona liči.

I izmisli, čini mi se, vrlo često
imena i prezimena i sve resto,
zatim počne da mi peva neke pesme,
sasvim tiho, jer se noću jače ne sme.

I sve tako dok ne zaspi,
dok ne zaspi ona sama,
a ja tiho, sasvim tiho,
kažem tati: "Spava mama!".