...

"Što je bilo to će i biti, što se činilo to će se činiti,
i nema ništa novog pod suncem!"
Ne okrećem pogled prema plavim maglenim putevima iza mene, ne bih podnijela vraćanja.
Ne gledam ispred, znam da moji pogledi budućnost boje ružičasto.
POkušavam samo da stanem, da ostanem. I da se onda pokrenem, ali ne dalje od nove sadašnjosti.
Uspijevam samo na trenutak. Sjajan trenutak!
Ja sam već negdje i živjela i umirala. Već sam bila i ON i ONA, znala sam tajne i one su dobro čuvane od mene. Već sam i varala i bila prevarena, i lagala sam i bila slagana (vjerovatno sam i ubila i bila ubijena). I nije mi na pamet palo da će mi se ikada pokazati sva bivanja i griješenja, razlozi i uzroci. A izgleda da hoće.
I nije mi palo na pamet da se neću uplašiti. A izgleda da neću.
Kako god, moraću dati ono što se od mene traži i uzeti samo onoliko koliko mi se nudi. I izgleda da ću moći.

Nema ničeg novog pod suncem.

...

Trenutak prije nego je uslikana ova fotografija mogu da predstavim jasno, kao da se još događa.
Ljeto je i sa Dunava duva topao vjetar. Odahnula sam posle vrelog dana u sobi sa jednim pozorom. U omiljenoj sam majici i u pantalonama koje je Olja sašila. Trčala bih i vikala kako je život divan, skoro savršen (ovo "skoro" sam vjerovatno dodala kasnije).
Imam plavu kosu, kratku i neku čupavu frizuru, čitam tih dana književnost 17. vijeka (i pomalo se dosađujem) ali, uglavnom sam euforična.
Neko vrijeme prije toga sam se plašila. Možda i prethodnog dana. Tad ne. Samo je bilo bitno to veče, ta nesamoća, to pripadanje.
Na ljuljašku nisam sjela nekoliko godina prije te večeri. Bila sam skoro zaboravila kako treba ispraviti noge kad letiš naprijed i skupiti ih kad se vraćaš. Kikoćem se dok se prisjećam toga, demonstriram vještinu djetinjasto i zaista sam dijete u tom trenutku.
Čini mi se da sam tad mislila da mogu ostati na toj ljuljašci zauvijek, da mogu do vječnosti ispravljati noge dok letim naprijed i savijati ih dok se vraćam, da ne moram nikad prestati da se kikoćem i da pogled koji imam sa te ljuljaške, to nasmijano lice koje se približava i udaljava mogu gledati neprestano.
Onda je zasvijetlio blic.
Sad gledam fotografiju i draga mi je. Kao prošlost, kao naivnost, kao neistina.
Posle te fotografije se nastavio život. On je hladio euforiju, gušio kikotanje i lica su odlazila i vraćala se promijenjena. I bitno je postalo nebitno, veliko se smanjilo (ili nestalo). Ostala je ta fotografija. Zato je bitna, zbog tog trenutka prije nego je uslikana i zbog svih onih drugačijih koji su došli kasnije.

Magija riječi...

"Ja ću ići!" mora da je rekla Šeherzada. Mora da joj je dojadilo da svakog dana sluša plač. Sigurno je mjesecima razmišljala kako da zaustavi pomahnitalu osvetničku strast kralja, čime da spriječi ubijanja kojima se kraj ne može ni nazrijeti.
Sigurno joj je dojadilo da gleda svog oca koji mora odabrati, odlučiti se čija je smrt sledeća na redu, koja će od ljepotica sledeća otići pod nož pomamljenog kralja.
I mora da je provela sate nagovarajući oca da je pošalje u smrt.
Kako li je izgledalo spremanje? Da li je bila sigurna u svoje priče i u noći koja dolazi vidjela rađanje ljubavi ili se hvatala za slamku, očajna?
Bose noge su gazile po mermeru. Krevet. Mirisi teški kao ta noć koja želi da preživi. I priča... Kako početi? Koju odabrati?
I onda odglumljena strast. Glumila je pred čovjekom koji je već sumnjao, koji je već mrzio jače nego što je ikog volio. A tek onda je trebalo započeti priču, jednu jedinu, priču koja će je ubiti, ili spasiti i nju i sve slične njoj.
A oko nje raskoš i svila, i njena ljepota i njegov strah i mržnja (i vjerovatno, duboko u njemu patnja i želja da tome dođe kraj). I sigurno su se čuli cvrčci i paunovi iz vrtova, možda i neke zurle iz donjih odaja. I sigurno je bilo toplo i teško u toj svilenoj, mirisnoj, polutamnoj sobi (da, morala je biti takva!).
On gleda, treba početi, treba ga zainteresovati prije nego ustane i ode (vjerovatno zgađen i sobom i njom i čitavim tim vrtlogom ludila u kome se našao).
Aladin... ćilim i čarobna lampa... ( da li je to uopšte i bila prva?)
I onda zora, nezavršena priča i neizvjestan dan. Da, zainteresovala ga je ali, koliko će to trajati, da li će već sutra vidjeti trag dosade na njegovom licu (a ako ne sutra, kad?).
Ona je pričala hiljadu i jednu noć, inspirisano, zaneseno i skoro zaljubljeno. Ona je uspjela da, na način koji je čista alhemija, probudi i ljubav i nadu.
Magija riječi na djelu, u svom sjaju!
Hiljadu i jednu noć...

Jedna od velikih radosti mog života je to što više ne moram da čekam neke subote u dva, reprize nedeljom, ponedeljke posle osam i slične termine (koje nikad nisam uspijevala da zapamtim) da bih gledala serije koje volim. A, ima ih, moram priznati!Zato, praise the Internet!
I tako, večeras se zagledah u jednu od epizoda, jedne od omiljenih mi serija i jedan od omiljenih mi likova poljubi jednu od omiljenih mi žena u seriji. Ničim izazvan, bez nagovještaja naročitog, ali u pravom momentu.
I ja odskočih sa stolice! I obradovah se, ali iskreno!
I to mi uljepša noć!
I sad mi možemo govoriti o tome kako je za očekivati da se jedna plavuša loži na serije, kako je djetinjasto tripovati tuđe živote, kako je to trošenje vremena i bla, bla, do sutra, ali, ja sam se zaista obradovala.
To izbacuje na površinu podatke o mojim idealističkim pristupima stvarnosti, ja ipak tu seriju gledam kroz sezone i čekam momenat u kome će se on, koji je nesrećan i po izboru i po usudu, usrećiti. A to je nemoguće, ne zbog usuda već zbog izbora.

Šta ja tačno za njega želim? Da li to što ja za njega želim podrazumijeva i da on prestane da bude on, da postane neko drugi, neko ko je blag, srećan i smiren? I da li će mi se onda dopadati taj neko?
Ne, neće mi se dopadati. Dobro, otkud onda u jednom ružičastom dijelu mog mozga potreba da, od nekog ko mi se dopada, napravim nekog ko mi se ne dopada.
I otkud u mom mozgu dio obojen tako intenzivnom ružičastom bojom? Baš onom ružičastom koja mi ne ide uz ostale boje, ničemu ne služi i poprilično smeta.

O glagolima

Da bi se obilježila tačka u vremenu do koje smo dohodali u ovom životu, koristi se niz glagola. Tri su za mene posebno markantna.
Glagol "rasti" se koristi da odredi neke godine u kojima se zaista raste, u kojima se fizički povećavamo. Kad to stane počinje semantička vladavina drugog, ozbiljnijeg glagola "odrastati". On u sebi nosi različite slojeve značenja, on pokazuje jedan suptilniji rast, stvaranje ličnosti, rast u smislu razvoja, učenja socijalnih pravila. Više od decenije mi odrastamo. I taman kad smo odrasli, taj glagol nas napušta. Istog dana kad prospe na nas svoja značenja i kad shvati da nema novih semantičkih slojeva u koje bi nas mogao umotati, on ustupa mjesto novom glagolu. Mi počinjemo "stariti".
Niko ne zna kad i kako se ti glagoli smjenjuju. Ne postoji omeđena starosna granica, ne postoji ni jedno pravilo koje govori o tome kad tačno prestajemo da rastemo a počnemo da odrastamo, kad smo odrasli i počeli stariti. I neće ga ni biti.
"Rasti" će meni uvijek biti crven i užurban. On živi daleko i vječito je u nekoj hitnji. Malo spava, puno čita, bijesan je na sve i svakoga, svađa se i traži krivce. Sve mu smeta. I sam sebi smeta. Ali, nema vremena da se zagleda u dan, ima suviše obaveza.
"Odrastati" je crn ili blještav. Kako kog dana... On je na klackalici, ili je depresivan ili euforičan, ili ne spava danima ili se danima ne budi, plače ili se svađa, zaljubljen je ili hladan, i voli da se igra sa sviješću. Traži, kopa, igra se, i gleda oko sebe. Nema lice, ima milion lica. I faza. I slojeva. I odlaženja, vraćanja, započinjanja, završavanja i nezavršavanja, padanja i spoticanja. On gleda sa litica, sa tronova, iz budžaka. On nije ni crven ni vreo. On je topao u dobrim danima. U lošim, nije ni bitno, to su prosto loši dani.
"Stariti" je glagol koji ne poznajem. Upoznaćemo se. Ne tako skoro. Zasad ga samo nazirem u daljini, šeta i blago se smiješi.

Novembar?

Prije par mjeseci je bio oktobar jedan, dobro ga se sjećam. Hladan, ali raspjevan. Taj je oktobar recitovao i pjevao, i svirao je.To je bio jedini oktobar koga sam čula kako jodluje i svira vlaško kolo. Po tome bih ga prepoznala među hiljadama oktobara.
Posle njega je došao januar, pa februar,onda jun. Sad već novembar!
Kako novembar?
Novembri dolaze na kraju godine, novembri su u kasnu jesen. Otkud ovaj tako rano?
No, kako god, nedavno sam sa obje noge ukročila u godine u kojima iznenađenja gube dio svojih moći. Prestalo je da bude primarno nalaženje odgovora, reagovanje je postalo bitnije. Zato ima da odreagujem još danas, dok ima sunca.
Prvo ću obuti debele čarape i još jedne, deblje, preko. Onda neku potkošulja, od onih koje najbolje čuvaju bubrege. I pantalone. I majicu. Džemper za svaki slučaj i pončo. Neka, nikad ne znaš. Rukavice i nekoliko šalova (bar dva, ne treba se igrati). I nešto za preko ušiju. I, naravno, kaput.
(Nakit podrazumijevam, treba nečim osvježiti dane koji će doći).
Lak za nokte, crveni!
I parfem koji miriše na ljeto.
Tako, sad nek ide kako mora (ako već ne može onako kako se meni sviđa!).

P.S. To što je napolju tako toplo samo pokazuje da je moj mentalni kalendar u redu. Ni Sunce nije stiglo da se opasulji, i ono živi u nekom kasnom septembru (u sred novembra miholjsko ljeto!). I ja sad čekam da se trgne i shvati da je pomalo rasipno produžilo da sija u nedoba. I da zazimi. Ja ću biti spremna.
I neću brinuti. Ako je novembar stigao sad, prekosutra će već biti maj.

O jesenjem danu prošlog vijeka- zavideći G.P. na daru

Grad je bio mali i uklješten u jednom sjeveru koji je sve sem sjever (kad se povuku magle najviše liči na jugozapad ali, za dana velikih slavlja presijava se na istok).I u njemu su, nekako nezavisno, živjela sva tri vijeka.
Djevojčica se rodila u jesen, donijelo je magleno poslijepodne i svi su mislili da će biti dijete sjevera! Majka je u plavim očima vidjela ono što je sanjala, kroz prozor je vidjela maglu i zaspala je smirena. "Dijete je sjeverno, živjeće u sadašnjosti..."
Promakla joj je igra koja se napolju pokrenula, nije vidjela sunce sa jugozapada kako podiže magle i donosi darove vijeka koji se nazire u budućnosti, maglu koja je visila po ivicama stijena oko grada pokušavajući da oteža da bi gradom opet prosula sadašnjost, i nije čula glas sa istoka koji je jedva teglio težinu vijeka koji se zaboravlja.
Djevojčica nije spavala... Oko nje su plesale posvađane vile, dijelile su darove razmećući se i pretjerujući. Svaka je došla da pobijedi,a ne da usreći, svaka se pravila da ne zna da se neke boje nikako ne smiju pomiješati.
Majka je oduvijek znala da razmrsi i najupletenije konce (nježno, da nikad ni jedan ne pokida), a otac je mogao da pomjeri planine. Sa vjetrovima i vijekovima nisu nikad petljali. Oboje su vidjeli da oči njihovog djeteta nisu plave nego šarene. Oboje su znali šta žute tačkice oko zjenice znače.Ostalo im je nejasno kako se to moglo dogoditi u jesen. Prećutali su jedno drugom.
U gradu djevojčici nikad nije bilo udobno, za sjevernih dana je vapila za suncem, dok se sunčala pjevala je istočne pjesme o ljubavi i vjeri, a u vrijeme gradskih slavlja tražila je maglovite kutke po gradu. Morala je da ode...Lutala je nošena, ne uspijevajući da se odluči prema kom vjetru da se uputi.
Roditelji su znali da se traganje ne može zaustaviti, nadali su se da se može završiti nalaženjem. Otpratili su je ušuškanu u sanjanu stvarnost, utopljenu željama...

Djevojka je godinama osluškivala vjetrove i kopala po vijekovima ne bi li našla tačku koja vibrira harmonično. Tražila je recepte za miješanje magle i sunca i uputstvo za upotrebu vremena. Gledala je napolje, vapeći za porukom, bila je gubljena i nalažena, tražena i odbacivana, bila je dijete vjetrova i vijekova, svačije po malo, ničije dovoljno. Jedino je plešući i pjevajući uspijevala da napipa tu tačku u kojoj postaje udobno. Onda je naučila da se može tražiti i čekanjem i da se može plesati bez vatre. Naučila je i da raste. Shvatila je da znanje o vijekovima i vjetrovima može samo dobiti, da ga sama ne može iskopati.

Žena je sanjala jesenji dan i sebe kako spava na bijelom krevetu. Oko nje su plesale posvađane vile, po njoj su padale kapi i varnice iz ruku. Praskale su riječi po sterilnoj sobi, kletve i izvinjenja, prijetnje i obećanja, sudarali su se glasovi poznatih i nepoznatih jezika. Odlučila je da se ne pomjeri, da odsanja ovaj, stotinu puta započeti, san. Možda će konačno moći da odabere i vjetar i vijek, da vrati nepotrebne darove i uzme uskraćene, da plati neplaćeno...
Probudila se sa papirom u ruci i sa zgužvanim mislima. I sjetila se da je onog jesenjeg dana koji je donio djevojčicu jedna od vila stajala pored kreveta i držala je za ruku. Ona nije predstavljala ni vjetrove ni vijekove, ona je držala za ruku i govorila o nekom poklonu koji će sazreti u danu koji podsjeća na ovaj jesenji.
Probudila je oštrina ivica složenog papira na dlanu. U polusnu je razmotala list i vidjela kartu svijeta vijekova i vjetrova, zaokruženo mjesto za djevojčicu sa šarenim očima i godinu koja je nekad značila budućnost.
Žena je ustala i shvatila da pod vibrira harmonično.
Stala je na zapadni prozor i zapjevala istočnu pjesmu, zamotala je stari vijek oko ramena, stala sa obje noge u sadašnjost i otvorila vrata za buduće vrijeme.
Pod je i dalje vibrirao harmonično. I gradovi i svijetovi i vjetrovi vibrirali su harmonično.

NOSAČ

Oduvek sam se divio onima koji umeju da nacrtaju
dugačko, široko i visoko.
Oni su sigurno shvatili dokle se prostire beskraj,
kad im je tako lako da ga vide i izmere.
Oduvek sam se čudio onima koji razumeju znake u
kalendarima, datume, mesece, stoleća, ili stanu pred
sat i pročitaju večnost.
To mora biti suluda i neobična hrabrost usuditi se
komadati i usitnjavati vreme.
Kameni mir daljine sav je presvučen mojom kožom.
Sklapam oči i osećam: sve ono što sam bio, i ono što
sam sada, još uvek nisam ja.To je tek priprema za mene
Koliko znam da pitam, toliko znanja mi pripada.
II
Mene je neko od malena zatvorio u prolazno i zaključao
za mnom kapiju beskonačnog.
Dresiran da mislim zajedno. Zato i ne volim zakletve.
I zajedno da pevaš. Zato i ne volim horove.
I zajednički da tuguješ. Zato i ne volim sahrane.
Jedino si sam kad ostariš.
Baš zbog te samoće u starosti, koja se događa naprasno
tamo gde prestaje detinjstvo, hvatao me je strah.
I večito sam sumnjao, i to su me učili.
Učitelj obično kaže: "Ako želiš da saznaš,
pogasi sve svoje svetlosti i uputi se za mnom."
Te, petnaeste godine, osamdeset i trećeg dana,dogodilo
se nešto što mi je dalo znak da pođem sam sa sobom.
Prohodao sam na rukama.
III
Rođen sam u ravnici. To je zemlja bez odjeka.Tu ništa ne
vraća dozive. Popiju ih daljine.
Jata lete u mestu, i mogu se uzabrati.
Sve se priginje zemlji.
Sve je nadohvat ruke.
Tu se prostori mere svitanjima i sumracima, a vreme
dužinama senki. Mlečni put je do kolena, kao prosuta
slama. Ne moraš da se penjes: zvezde rastu u žbunju.
Samo se uputiš ravno,pa vrežama od zlata i posle desetak
koraka već hodaš po nebesima.
Zar sve to ne liči na slobodu?
XIV
Objašnjavanjem stvari, oduzimamo im nešto od one čarolije
od onog zlatastog omota, ispod kojeg se kriju tolika
čudesna značenja svega što izgleda isto.
Reči su iskraćale. Iznošene. I krpljene. Mereno od pre
vremena i mnogo posle vremena. Ostaje samo smisao kao
čudo svih viđenja.
Razmišljao sam o tome i to u sebi ponavljao,jer osećao sam
nejasno da se tu krije mudrost i sloboda detinjstva.
I hodao sam na rukama.
I nosio sam zemlju u susret nebu zvezdama po drumovima
svetlosti i bespućima vasione.
Eto, to je moj život i moja biografija.

Mika Antić

Na kraju ispade priča o sreći...

Svašta se može ali se ne mora... Sve može da postane pjesma, a ne mora (i najčešće ne postane). Sve može biti tuga (ili sreća), a ne mora.
Sve se može reći na hiljadu načina i bar jedan od tih hiljadu je bezbolan, samo se treba potruditi, dobro se začeprkati i pronaći upravo taj. Može, ali ne mora...
Naravno da nemamo vremena, da je ova nedelja upravo ona u kojoj ne možemo razmišljati o drugima. Baš danas smo svi odlučili da obavimo sve što mjesecima nismo i odakle nam taj luksuz da se zakopavamo u zbrkane gomile rečenica, da lutamo po lavirintima diskursa poznatih i nepoznatih...
O laganju neću... Postalo je prosto popularno reći da si zdrav kad shvatiš da baš i nisi, da te ne boli kad ti je torba puna lijekova bez kojih ne možeš, da ti ne smeta svjetlo dok ti suze vrcaju iz poluzatvorenih očiju.
Nego, ako ne znamo da letimo, niko nas ne može naučiti!
Jednostavnije je govoriti istinu nego pamtiti laži, to uništava sumnju i pomaže da se neke naslagane navike oljušte (naravno, nekad se moraš ugristi za jezik, do krvi, da ne bi povrijedio nekog). Dosadno je uvijek preturati po rečenom, kopati iz zavrzlama smislove, tražiti na poleđini uputstvo za upotrebu. I, što je možda i tužnije, rijetko to kopanje odvede u dubinu. Češće se pretvori u čeprkanje po očiglednom (a očigledno sebi najteže priznamo valjda!).
Meni godinama govore da je jedini način da se rastjera mrak- paljenje svjetla. Imala sam sreću da mi se pokaže i svjetlo i da moja ruka bude vođena do štekera (ah, beskrajno sam zahvalna!).
Previše tužnih priča čujem ( neke od njih zvuče kao izgovori ali, svakom je njegova muka najteža, ne znam, pa ne želim da sudim). Previše sam tužnih priča ispričala i proživjela (otud mi i ona opaska o izgovorima!). I znam šta je paranoja, ali odbijam da se bućnem u nju opet.
Nedostatak paranoje mi se uzima za zlo, nedostatak pažnje za istu- takođe. Ali, ne mogu! I neću, uostalom!
Čim se malo opustim i prepustim, uhvatim sebe kako zamahujem rukom ne bih li otperjala neku krivicu koju mi neko nabacuje (meni nevidljivu ili vidljivu, često nije ni bitno!)
Sinoć, na predavanju, instruktor Joge je pričao o trpnom, aktivnom i pasivnom stanju. Ok, priča je duga i nemam namjeru da je kasapim poluprepričavanjem, ali jedna me je rečenica oduševila. Njegov prijatelj je na pitanje "kako živiš?" odgovorio sa "ha, udesim, pa trpim!".
A ja gledam oko sebe (i sebe, prije svih) kako trpimo to što smo udesili i odbijamo da priznamo da smo udesili i odbijamo i najmanju sumnju da tu ima i trunka naše krivice. I zapitam se- zašto??
Je li to potreba da se bude u centru pažnje, da se Sunce zarotira oko naše ose (osice), da budemo bitni? Ili... Nije mi palo na pamet ništa drugo...
Ja samo želim da budem srećna i neopterećena, a to zvuči kao najveća želja na svijetu! A nije! Samo mi je za sreću potrebna petlja! Za nesreću mi nije potrebno ništa, ona je po prirodi takva da će me uvijek naći, za nju ne treba ni da budem strpljiva. Za sreću je potrebno imati petlju! Eto odgovora. Ako smo srećni nismo zanimljivi, nećemo biti u centru pažnje, niko nam neće reći "svaka čast", dobićemo "lako je tebi" u najboljem slučaju. A ako imamo petlju (a da ipak kažem muda), to nam neće predstavljati problem.
Kako god, ja i dalje imam onu istu želju...
I čestitam onima koji su srećni! Svaka vam čast na trudu i zaslugama!

O danima i kartanju

Jedan mudar (ali ne pretjerano mudar) čovjek mi je objasnio da postoji ustaljeni plan po kome dani mijenjaju svoje boje i da će, kako god okreneš i odakle god da počneš, broj sivih i zelenih uvijek biti isti. Koji god da dođe prvi ili peti, crni i crveni će se ritmično smjenjivati (i biće ih isti broj, naravno!) i plavi i ružičasti će povremeno (ali krajnje smisleno i smišljeno) prekidati te nizove.
Nešto kao u špilu karata... Broj je uvijek konstantan, raspored je beskrajno varijabilan.
Objasnio mi je i da je sve već bilo i da će isto biti ponovo, da mogu pasti ali moram opet ustati (i tu je bilo neke priče o brojevima i o odnosu koji je konstantan, ali, ne zapamtih), da ne moram ni pokušavati ako sam se pada jako prepala ili mogu zaboraviti da sam padala pa nastaviti kao da se ništa nije dogodilo. I opet, kao u špilu karata sve je to vrlo izmiješano i nikad ne znaš šta ćeš sledeće izvući.
I rekao je da je djetinjasto to što odbijam da igram karte, da moram potrošiti određeni broj dijeljenja, ona su moja i čekaju na mene. Ako ih ne potrošim zadržaću se predugo ovdje i kasno ću shvatiti da mi preostaje samo da nekoliko poslednjih godina igram pasijans i da danima i noćima dijelim sama sebi...
Onda je izvadio katre i podijelio, odlučio je da me ne pusti dok mi ne potroši bar nekoliko dijeljenja koja me čekaju. Oho, ho! Par kečeva i još jedan par kečeva... Pa, igraću, šta drugo!

...

Ja se nikad nisam plašila da spavam ( ni sama, ni sa nekim).
Jedino na šta moram da obratim pažnju su virtuelne slike koje se zavrte oko glave kad zatvorim oči. Moram da raščistim prostor od ostataka stvarnosti i nagovještaja budućih snova (koji su, btw, sve ljepši i draži mi). I zvukove moram da raščistim, ostatke zujanja i bučanja.
Novost je što sad znam kako da preko dana sačuvam prazno mjesto za cvrčka jednog noćnog, da ga u mraku posadim u dno uha. I eto, to je par bitnih uslova da san ne bude umoram, da mu se zaplave obrisi kad stiže i da se izgubi lepršavo.
Za ovu jesen, koja je prekjuče bila daleko a danas je već stara priča, to je više nego bitno.

Probuđena

Vrijeme je za spavanje ali, imam dovoljno vremena da objavim da se ja osjećam nekako probuđenom. Najavljivala sam i sebi i drugima to buđenje, izgledalo je izvjesno mjesecima, bila sam beskrajno riješena da ga sprovedem, ali mi se nikako nije dalo. I onda, prije nekoliko dana, dogodilo se.
Naravno, kao i uvijek posle buđenja, ne prepoznajem sebe u ogledalu. Ostale su neke pruge po licu od čaršava na kojima sam spavala, zamrljan mi je pogled i nekako napet, ne mogu tačno da se sjetim šta sam (i zašto) tako ružno sanjala. Ali, nema veze, sad sam u nekoj fazi kofeinskih dana (osjećam kako mi svaki novi sat vraća po jedan probuđeni dio mene). Sad se upoznajem ponovo, slika se lagano izoštrava, javljaju mi se mišići koje sam zaboravila, misli koje sam odbijala da mislim, nade i očekivanja koja sam otpisala kao nemoguća. (Hi, hi, to ih ne čini ni manje ni više mogućim ali, prija mi da ih imam opet.)
I tako, sad mi već izgleda izvjesno da će se ovo neizvjesno kretanje ipak završiti suncem. I onaj petak o kome sam tako dugo govorila, on se dogodio, i nije bio petak, više utorak koji se ludo i brzo (kao što i priliči jednom utorku) protegao na čitavu nedelju.
Kako reče Josipa Lisac(govoreći o nekoj svojoj alergiji na ambroziju i kijanju koje nije mogla da zaustavi): "Pa, to je prosto nestvarno!".

...

U ovom divnom univerzumu je sve, ali apsolutno sve, nepostojano. Najčešće to prija, ali nekad zna da me učini vrlo nesigurnom. Ne znam kako to inače klikne kod ljudi (i da li klikne) ali pokušaću da prepričam jedan tok misli koji je za mene bio klik.
Moj stepen tolerancije za nesigurnost je na vrlo niskom nivou (kad ga ima uopšte), nesigurnost me čini uznemirenom, čini da mislim o glupostima i odmotava neke nemile filmove.
Onda ja te filmove prebacujem u stvarnost pa, sem što mislim o glupostima, počinjem i da pravim gluposti i rezultati tih akcija su zaista pogubni (desilo se, ne pominjalo se).
Srećom, sjajna stvar u vezi sa tim filmovima je što su i oni, kao i sve, ali apsolutno sve, nepostojani i ograničenog trajanja.
I zar ovaj univerzum nije sjajan?

Mlada Gojkovica

Ona se betona nikad nije plašila. Odrasla je u gradu, navikla je na mirise betona, smoga i smeća, bliski su joj bili i užurbanost i bezobzirnost. Možda zbog toga nije ni shvatila da su joj stopala već zalivena malterom i da više ne može koračati, prvo je pomislila da je došlo vrijeme da se malo odmori.
MOžda zbog vrućina (ili ko zna čega) nije joj smetalo kad su slojevi betona krenuli da se podižu ka njenom trupu, očekivala je da će svakog trenutka pući i da če sve biti isto, kao da se ono nikad nije ni dogodilo.
O onome ona više nije ni pričala niti je planirala da to ikada pominje. Dovoljno je što se dogodilo... I više nego dovoljno!
U čekanju da beton pukne i da ona konačno napravi korak prošao joj je kroz glavu čitav život. I ona pjesma o zidanju Skadra, ona koja joj se uvijek dopadala više od drugih. I bila joj je strašna pomisao da je ona, mlada Gojkovica, ostala zazidana. "Ah, ovo je ipak XXI vijek, srećom"- pomišljala je dok je osjećala da su joj i koljena zazidana, da sad ne može ni da čučne.
Kad je beton stigao do kukova čak je na trenutak pomislila da joj je udobno i tek tad se u strahu trgla... Pa, ne može dozvoliti da ostane zazidana, ovo izgleda neće samo stati...
Ta rečenica je koštala nekoliko centimetara betona više. Sad već nema gdje, mora se sama iskobeljati. Rukama samo, kasno je počela, noge već ne može ni da mrdne. Niko ne zna gdje je ona, niko se više ne sjeća ni kad je otišla ni kad je rekla da će se vratiti. U gradu traje karneval...
PAnika je počela da raste. Shvatila je da je napravila previše grešaka, da se one više ne mogu ni nabrojiti, da se one ne više ni ne smiju nabrojiti. Shvatila je da nema ni snage da se iščupa i da nema kome da ode ako ikad izađe iz tog betona.
Opet Gojkovica...
Sad se već mora reći to što se ima reći. A ne može se. Paradoksi...
Već je krenula da zamišlja skulpturu koja će se vidjeti spolja kad beton prekrije i glavu. Teško diše i panika i dalje raste...
Ok, svakako će ići do kraja, do vrha glave, do poslednje vlasi kose... Ali, razlog nije našla, ne čitav, ne jasan, ne onaj koji objašnjava dovoljno.
Ostaje nada da će neko doći i razbiti taj beton, da će neko naslutiti da je ispod tih zidova ona.
Ili nije ni bitno.
MOžda je sve urađeno baš kako treba.
MOžda je ona upravo zato i rođena, da umilostivi bogove za nečiju veliku gradnju. Da, kao Gojkovica.

The opposite of love is not hate, it's indifference.
The opposite of art is not ugliness, it's indifference.
The opposite of faith is not heresy, it's indifference.
And the opposite of life is not death, it's indifference.

"Ako te uprlja blato i otruje gorčina,
oni to sigurno čine iz njima časnih pobuda.
Moralni zakon vode je: da udavi. A vatre:
da sagori sve što joj je u zagrljaju.
Blatu je umetnost da blati. Gorčini da je žešća.
Oni u tome vide čistotu dobrih običaja.
Sve ima svoj stvaralački sjaj i krepost.
Sve ima etiku sopstvene prirode.
Tvoje je s kim si, kuda prolaziš i šta gutaš.
I zato, sve što ti je strano posmatraj
blagonaklono. Jer i tvoje je rasuđivanje,
jer i tvoje je delanje za nekog nasilje i bol."
M.A.

Još o kompromisu

"Kompromis je osnovni modus postojanja, u kome su neregulisani i svi ostali. Planetarna su kretanja kompromisi između tuđih privlačnih sila i vlastite mase. Kao privremeno postojanje, život je kompromis između nepostojanja i večnog postojanja. Čovek je kompromis između inteligencije i instinkta. Ni ljudska zajednica ovom modusu ne izmiče. I ona je kompromis. Kompromis između slobode i ropstva. Neupotrebljive slobode da zajednice nema i nekorisnog ropstva da osim nje nema ničeg drugog..."
"Vaše mesto u tramvaju takođe je kompromis. U ovom slučaju između idealne mogućnosti da ga zauzmete celog i idealne nevolje da u njega uopšte ne možete ući. Primera bi se moglo navesti bezbroj, ali bi oni u načelu uvek ostajali isti, otkrivajući prećutno pogađanje i najzad nagodbu dve antagonističke realnosti."

I might as well begin to put some action in my life

Već godinama ja se pripremam za neki trenutak u kome će moj život započeti... Nekad je taj početak izgledao potpuno izvjesno,kao, evo sutra a ako ne sutra onda sigurno prekosutra, do sledećeg petka najkasnije...
E, u međuvremenu je prošlo toliko petaka da mi se čini da svaka nedelja koju sam proživjela ima bar tri komada.
Prvo su me zanimali uzroci i posledice... I dobila sam ogdovore...Uglavnom su se svodili na onu istu priču i na neko "do petka najkasnije".
Sad znam uzroke i živim posledice...
Sad me više ni to ne zanima.
Sad sam osmislila novi plan. Život očigledno ne želi da počne, pa bih ja mogla da počnem umjesto njega. Još samo treba da isplaniram način.
I tako, živote, ja planiram da te započnem...
Danas, a ako ne danas sutra sigurno ili prekosutra... Najkasnije do petka...

O mladalačkim igrama...

Neću nabrajati imena svojih divnih prijateljica koje bi rado već sutra promijenile odrednicu "single" u onu "in a relationship". Neću nabrajati ni imena svojih prijatelja koji mi govore "pa, imaš toliko divnih žena oko sebe, upoznaj me,molim te". To je eskaliralo ovih dana, valjda je ovo sunce probudilo u svima nama želje!
Meni je još i super, ovaj celibat trenutni me spašava, kao ništa se ne dešava zato što sam ja u svom tapasu. Hi, hi!
No, neću ni sebe više da morim pričama o tome, hoću samo da podijelim jednu divnu priču.
Prijatelj, inače vrli mladić sa mnogo divnih osobina ali "single for too long", mi je objasnio šta se dešava u gradu (ja već godinama ne izlazim, zaboravila sam kako to izgleda). No, on izlazi, i zna kako da pliva kroz moderne okolnosti.
I tako, otkri on meni da se napolju naveliko igra jedna društvena igra u kojoj, svjesno ili nesvjesno, svi učestvuju. Tu je igru on nazvao "OĆKANJE I NEĆKANJE". Znači, to što ljudi izgledaju zainteresovano, to što izgledaju kao da bi se rado sparili (bilo kog pola da su), to je samo prvi dio igre, takozvano "oćkanje". Ljudi se sređuju, izgledaju divno, gledaju zavodljivo, pilje, česu se o tebe i traže ti upaljač. Za to vrijeme ti se takođe "oćkaš", daješ upaljač, češeš se o ljude, izgledaš divno, gledaš zavodljivo i ostalo. Prvu fazu igre, "oćkanje" prekida bilo kakva konkretna akcija u cilju upoznavanja ili sparivanja, svako pitanje koje iskače iz okvira "oćkanja" automatski igru prebacuje u "nećkanje".
Naravno, pravila "nećkanja" su više nego jasna, skrećeš pogled, odmičeš se, vadiš svoj upaljač iz torbe, ignorišete se i bla, bla...
U tome dolazi i kraj izlaska...
I da, ono što je fascinatno, ako se učesnici igre koji su se sinoć oćkali pa nećkali, sretnu kasnije bilo gdje, igra se nastavlja tamo gdje je stala,kroz nećkanje.
Pa, ne bih ja da se igram... Nisam dovoljno mentalno razgibana.

Kobajagi mrak i kobajagi tišina

Kad ste poslednji put zaista vidjeli mrak. Onaj pravi, mrkli mrak... Onaj koji ja vidim kad iz nove (samo 20 godina stare...) babine kuće posle deset krenem u staru. Onaj koji pogledu daje čitavih pola metra da se prostre i iz koga vreba samo priroda. Ja sam ga vidjela prošlog avgusta, tu negdje onih dana kad sam čula tišinu i udisala vazduh sa visokim sadržajem kiseonika. Ako ne i istog tog dana... A samo se o mraku priča, mnogo ljudi mrak živi... Kako, pored ovoliko svjetiljki? Jedini mrak na koji zaista nailazimo je onaj mrak u nama, onaj najstrašniji i najbolniji. A toliko ga ima da niko nije ni primijetio da mi u danu neprekidnom živimo, da naši gradovi blješte svjetlom koje je, izgleda, vječno. Vječno svjetlo, ta sintagma obećava raj... Pa, kako nam se ovo dogodilo?
I ta tišina, trebalo bi da to bude lijek za dušu... A ni nje nema. Naši surogati tišine ispunjeni su zvucima ulica, komšija, muzike koju ne želimo da čujemo... Naš lijek nije ni placebo, a kamoli šta više od toga. A tamponi za uši nisu rješenje, naši su umovi toliko preplavljeni zvucima da bi nam trebale godine nošenja tih štapića da do te tišine dođemo. A te godine niko od nas nema, to su godine koje moramo posvetiti telefonima, odgovorima, dogovorima, zvucima, beskrajnim i nebrojenim kao i ona svjetla sa početka.Onda dobro, pogasi svjetla i pusti muziku! Ili šta?

Shri Kamala Maa

"She has a beautiful golden complexion. She is being bathed by four large elephants who pour jars of nectar over her.
In her four hands she holds two lotuses and makes the signs of granting boons and giving assurance.
She wears a resplendent crown and a silken dress. I pay obeisance to Her who is seated on a lotus in a lotus posture."

Da se upoznamo...

Mislim da sam već "postovala"(ah, kako drugačije da kažem!) neku priču o tome, no, ovo su neke nove stvari koje o sebi moram reći vama koji ove pričice čitate.
Nije da ja ništa o sebi ne znam, to što sam par puta izgovorila nešto slično, to je stvar faza (a o fazama već svi sve znamo). Nego, kad sam već krenula o sebi da pričam, prvo da se zahvalim nepresušnom izvoru informacija o ovoj temi.
Hvala Facebooku!
Hvala mu!
Znači, o meni...
Da sam bila na Titaniku onog kobnog dana, preživjela bih.
Da sam vampir bila bih Catholic School Vampire.
Posjedujem nekoliko anđela čuvara i više komada Swarovski nakita, nekoliko kafa (raznih vrsta) i više firmiranih cipela i parfema.
Da sam Beatles bila bih Ringo Star, a da sam kojim slučajem ušla u uži izbor za glumačku ekipu Boljeg Života, glumila bih Viki (to bi očigledno zahtijevalo drastične promjene mog izgleda ali, žrtva se mora dati).
Da sam mačka bila bih Ragdol (koju krasi nježnost i mirnoća, osjetljiva je na bol i otporna na stres, ima veliko povjerenje u voljene ljude, voli društvo, uživa u maženju i jako je znatiželjna).
Ja sam Hershy Kisses čokolada, crvena boja i ubiće me srčani udar.
Vrlo sam "lovable" (ona koja se lako voli??) i potreban mi je zaštitnički tip muškarca (ako ga tražim među slavnima, idealno bi bilo da to bude Ben Aflek!).
Za mene bi bilo savršeno da se bavim biznisom (tražiću neki kviz koji će to malo da precizira, obećavam!).
Da sam princeza bila bih Belle ( i dobila bih zvijer, što se uklapa u prethodnu priču o tome kakav mi partner treba, i ta bi se zvijer pretvorila u prelijepog princa, što se opet poklapa sa onim "Ben Aflek" dijelom i dokazuje preciznost ovih testova).
Među pet elemenata, ja sam definitivno voda,.
Naravno, ja sam tek ušla u proces otkrivanja, preda mnom su nepregledne aplikacije koje tek treba da popunim i ispunim rupe u znanju.
Cilj je jasan, uštedjeću sebi sate pričanja, nove ljude u mom životu ću upućivati na Facebook da saznaju sve o meni i da crno na bijelo vide kako sam ja brižna, radna, organizovana, kako sam slična vilama, mirna, druželjubiva, dobra majka i domaćica, sjajna kuvarica, posvećen prijatelj, osoba sa mnogo dobre karme i mnogo prijatelja.
Do tada ću, nadam se, saznati i da li sam ja Mardž ili sam ipak Homer (ili Lisa), da li sam Galadrijela ili Smigl, da li treba da jedem meso i da se bavim sportom, šta sam bila u prošlom životu i kako će to uticati na budući.
ZAto, hvala Facebooku!
Naravno, kao svaka prava dama ( a imam aplikaciju koja potvrđuje da ja to jesam), odbijam da kažem sve o sebi, to se kosi sa pravilima dobrog ponašanja (a jedna od aplikacija neoborivo dokazuje da ja te kodekse poštujem).
Eto, upoznasmo se opet!

...

Ja se iz ove zemlje nikad neću odseliti. NEĆU!
Ja ne mogu živjeti "napolju", ja sam čovjek napravljen za "unutra".
Naviknuta sam na ovaj jezik kao na boju očiju koje vidim u ogledalu svakog jutra, vezana sam za njega kao i za oblik prstiju koje vidim svaki put kad spustim pogled.
Ne, ne bih ja mogla živjeti napolju. I ne postoji razlog koji bih mogla da navedem a da nema veze sa nekim slojevima moga mozga koji na vizantijsko pojanje šalju impulse mojim suznim kanalima ( i, sasvim neočekivano, nekim žlijezdama koje luče hormone sreće!).
Moja paralelna domovina nema veze sa Srbijom, Crnom Gorom, nema veze sa kvalitetom puteva i visinom primanja, sa školstvom i zdravstvom. Ima veze sa vibriranjem tijela, sa epikom, zmajevitim junacima, lazaricama i koledama,sa kabalom, frulom, gajdama, sa prošlošću koja nije moja ali bez koje ni ja ni moja budućnost ne bismo mogle postojati.
Ta poezija i ta muzika su moj ključ.
...Kalino, kalin, vilin,
vitopero, zeleno...

...

Bolna mi je svijest da nikad neću uspjeti u potpunosti da kažem ili napišem ono što osjećam. Nije mi dovoljna riječ, nisam od darovanih. Ostaju mi nedorečene slike i zvuci, onaj koji me sluša ili čita ostaje uskraćen za pola tih, krajnje sinkretičnih, priča.
Stvarno i nestvarno su zajedno; zamišljeno, doživljeno i izmišljeno imaju istu vrijednost, to sam sve ja. Riječi ne znam da kontrolišem, tako razgoropađene ispadaju preko reda, ruše se i poništavaju međusobno, čuju se među njima psovke, vrisak pokoji, neka melodija kojoj ne znam izvor.
Već godinama u meni ključa jedna ista priča, jedna slika života koji živim, ali onog života koji je posledica ranijh života koje sam živjela ja i oni koji su me na ovaj svijet donijeli. I ne mogu je ispričati.
Pokušavam, ali ispada sakato. Nedostaju dijelovi, traje predugačko, miješaju se vremena i prostori, brljaju se jezici i dijalekti, smjenjuju se laži i istine, filmovi i sudbine ljudi koje poznajem, kletve i zdravice se prepliću...
A u svim tim pričama miriše rakija, duvaju vjetrovi kroz kanjone, plač i smijeh se čuju i dozivanja poznatih imena. I stihovi.
E, da, možda je rješenje u spajanju tih stihova.
"Miris iz kog se svo sjećanje vine..."

Nebo moje

Tiha zoro Istočnice, ozari mja,
da radujetsja, duša moja.
Nebo moje, hajde sidji dole,
tu na grudi moje, što se tebi mole.
Svetlo tvoje, neka sine,
da mir sidje sa visine.
Carstvo tvoje daleko je,
njemu širim ruke moje.
Nebo moje, hajde sidji dole,
tu na grudi moje,
što se tebi mole.
Nebo moje, nebo moje.

And isn't it ironic...don't you think

... A traffic jam when you're already late
A no-smoking sign on your cigarette break
It's like ten thousand spoons when all you need is a knife
It's meeting the man of my dreams
And then meeting his beautiful wife
And isn't it ironic...don't you think
A little too ironic...and, yeah, I really do think...

It's like rain on your wedding day
It's a free ride when you've already paid
It's the good advice that you just didn't take
Who would've thought... it figures

Life has a funny way of sneaking up on you
Life has a funny, funny way of helping you out
Helping you out
...

Đurđevdan

Začitah se u neki pravilnik ponašanja za mlade djevojke, reče mi neko da je danas Đurđevdan.
Neću prepisivati "pravilnik", samo želim da napomenem da mi se ove godine sigurno ne piše nikakva idila. Rekoše tamo da je trebalo da ustanem prije svitanja i da odlepršam uz pjesmu do rijeke po vodu, da tu istu vodu sipam u korito (???) i da površinu tog korita pokrijem svježim cvijećem, travama (pominje se i ružina vodica). NAravno, ide kupanje, prosipanje te vode u njivu (da donese plodnost i njivi i meni), a onda, drugarice pod ruku, pa u livadu po cvijeće za kićenje kuća ( a usput se gledamo sa momcima). Kažu da to obećava sreću u ljubavi i zdravlju za čitavu godinu.
Ok, imam glasan alarm na telefonu, mogla sam se probuditi prije svitanja i tu počinju problemi. Dunav i nije tako daleko ali smrdi previše da bi mogao da mi da ono što se zove "živa voda". Cvijeća nema dovoljno jer nema ni livada, a kažnjivo je harati vrtove Naftagasa, Željezničke stanice i gradskih trgova. A cvjećara... Da, kad zaradim svoj prvi milion.
Za korito bih se nekako i snašla (srećom imam kadu naguranu u kosinu u kupatilu), našla bih možda i tu njivu da prospem to malo cvijeća što sam nabrala (i sipala u vodu iz slavine, to je kompromis na koji sam pristala čim sam se sjetila Dunava).
Drugarice ne dolaze u obzir, sve su zaposlene toliko da nemamo vremena ni da se vidimo a ne da šetamo sokacima (???) i kibicujemo momke. Sve i da izvedemo to, da uzmu slobodne dane moje divne žene, na ovim sokacima momaka nema, oni su zarobljeni po kancelarijama.
Ok, da ne davim. Imam novi predlog za Đurđevdan.
Na Đurđevski uranak da ustane djevojka i da se zorom konektuje (prije prve kafe dok je još u pidžamici). Da se prikači na my space-gmail-messenger-msn-facebook-blogger i to sve odjednom i uz prvu kafu da provjeri šta ima novo u virtualnom selu i sokacima, da se javi kome se javiti treba, da iskulira koga iskulirati mora. KAd popije prvu kafu, djevojka da ustane od kompa i nastavi sa svojom dnevnom rutinom. Na putu ka poslu da na Đurđevdan proba da hoda sporije, da sebi kupi neki cvijet na nekoj od gradskih pijaca i neki slatkiš. Da se nasmije nekoliko puta (na Đurđevdan da djevojka ne traži razloga za to).
Posle posla da nazove prijateljicu (ili prijatelja) i da odu na kafu u neku od cvjetnih baštica po gradu. Da se opuste i uživaju ( i da popiju dosta vode, dobro je za ten a i uklapa se u čitav "Đurđevdan" koncept).
A dalje, kako kome Bog da.
Uživajte u danu! Đurđevdan je!
Ako ima dana za ubijanje aždaje, onda je to danas. Naravno, ovih dana aždaje nisu napolju, kako god krenem da ih tražim, zateknem ih u meni. Ne znam kako je sa ostalima, meni se čini da su se zvanično sa planina preselile u naše glave (nikad ljepše i nikad bolje ošišane, našminkane, nikad načitanije i pametnije).

...

Jer, čemu priča ako ne greje srce.

Čemu put, ako ne vodi do Hrama?

...

Tamniji za tamu ove jeseni tmaste
i grublji za grubost ove zime prošle
ja vam ovog proljeća neću mahati, laste
i neću vam opet reći: Dobrodošle!

Vrapcima ja moram, nežno, kao otac
reći nešto lijepo u ovaj dan plavi
vrapcima - tom sitnom zrnevlju života
što je cvokotalo s nama na mećavi.

Dok ste vi negdje ispod tuđeg neba
izvodile svoje igre vragolaste
ne, vaš mi cvrkut sad zbilja ne treba,
razmažene gospođice laste.

Oni su zimus zebli ispod streha
oni su voljeli i ovo golo granje,
moje poštovanje, vesela ruljo smijeha
drugovi vrapci, moje duboko poštovanje!!!
Vito Nikolić

Što volim velike riječi i duboke smislove...
Naravno, ono što sam mislila prije nekoliko minuta (dana, sati, sekundi) sad uopšte ne mora da važi.
Da, ja mislim da treba uroniti u stvarnost ali ako o sebi govorim, moram dodati još po nešto.
Mene stvarnost uopšte ne zanima. Mene zanima moj odnos sa njom i moja uloga u njenom mijenjanju. To stavlja pod veliki znak pitanja i uranjanje i prihvatanje te iste stvarnosti.
Za mene je ona samo ono što ja u njoj vidim i što u njoj moram vidjeti, samo ono što iza nje mogu dosegnuti. Taj odnos moj sa mojom stvarnošću sam često pokušavala da opišem, dekodiram ali mi je nekako izmicao ( naravno, to samo dovodi u pitanje kvalitet kodova koje koristim).
Čak i kad uložim iskreni napor ( iskren u domenima moje stvarnosti), kad definišem to sve kao krajnju promašenost taj odnos ne mogu promijeniti.
Neke mi teorije pružaju iluziju da mogu tu stvarnost drugačije ili dublje shvatiti, da mogu prestati da je posmatram sa ove izmještene pozicije ali i to se rasprši posle malo pomnijeg čitanja.
I šta ostaje?
Ostaje samo ona krajnja, jedina i velika istina, onaj pravac koji mi je uvijek otvoren i ona Ljubav koja stvarnost čini i stvarnijom i više mojom.
I tako, pokušaj racionalne formulacije jednog krajnje metafizičkog odnosa sa stvarnošću završi u metafizičkom koje je meni stvarnije od stvarnog ( reče prijatelj : hiperrealno).
Ma, samo OM.

...

Uroniti u stvarnost je za mene vrhunski izraz hrabrosti.

Stvarnost uvijek ima više lica, ono koje najlakše gledamo najčešće nije ono najstvarnije (slojevita priroda stvarnosti dozvoljava i ovu komparaciju). Dodirnemo li lice stvarnosti koje gledamo i opržimo se, onda znamo- to je ona slika koju je trebalo vidjeti, ona slika koje nas je tu čekala. Prođe li ruka kroz sliku kao kroz vazduh, besciljenost tog pokreta reći će da treba tražiti dalje, treba naći stvarniju, istinitiju stvarnost.

Prihvatanje te stvarnosti (pa makar naša stvarnost podrazumijevala i hodanje po vodi) jedini je put u druge slojeve te iste stvarnosti u kojima ona postaje podatija i pušta nas da se poigramo i da je promijenimo.

Zaključak

"I have the simplest tastes. I am always satisfied with the best."

Država neće mnogo izgubiti ako obućar nema pojma o svome zanatu - jedino ce Atinjani biti loše obuveni. Ali, ako vaspitači omladine budu rđavo ispunjavali svoje obaveze onda će stvoriti pokoljenje neznalica i poročnih ljudi koji će upropastiti budućnost otadžbine.
Platon

Prevrnu se vedro nebo...

Ja sam izgleda, ne znajući, ovladala nekim izvrnutim dodola vještinama. Nekako se zalomi da pada kiša onih dana kad ja zavapim za šetnjom, i da počne da pada snijeg kad ja javno objavim proljeće.
Eto, izvrnuta Dodola. Praktično Ladodo-žena.
Obećavam vam sve duže zime i sve kraća ljeta, proljeća koja traju dva dana , zime koje se ljubazno protežu od septembra do kraja aprila.Znam kako je to strašno, ali ne mogu da se suzdržim, želim Sunce.
Ovih dana često odgovaram na pitanje "šta radiš". Izlažem trenutno stanje stvari, pričam o planovima, žalim se na obaveze koje imam (ili sam umislila da ih imam, ili znam da bi trebalo da ih imam pa ih pro forme navodim), na vrijeme koje mi nekako izmiče, na mrljavo zdravlje. A kako je ponavljanje majka bla, bla, bla, ja sam u međuvremenu sročila jednu vrlo lijepu priču o tome šta radim. Depresivnu, ali vrlo modernu i laku za razumijevanje.
A kad se zaista zamislim i pokušam da odgovorim na ovo, vrlo uobičajeno i naizgled banalno pitanje, shvatim da ustvari samo čekam Sunce. Čekam proljeće, čekam priliku da prestanem da nosim kaput, debele čarape, čekam da prestane da duva, da se pojave boje, čekam da se otvori moj jedini put iz ove hibernacije.
Naravno, znajući kako to čekanje može da se oduži (nije ovo moja prva zima), ja u međuvremenu i živim. Moram...
Imam ja i dobre vijesti.
Uprkos mojim magičnim, izvrnutim dodolsko-koledarskim sposobnostima, priroda neke procese uvijek odradi kako treba.Proljeće će sigurno početi, i to uskoro. Toliko mogu da namirišem i kroz ovaj smrznuti vazduh.
Ja ću za svaki slučaj da pripremim sve što mi treba, sve roze i tirkizno. I sve bijelo. Možda me iznenadi već sutra.

Došlo je proljeće. Ok, to obećava.
Ustaće Sunce.
Ustaću i ja.
Obećavam!

Today is the tomorrow you were worried about yesterday. Was it worth it?

Ne mogu ja više govoriti. Ništa rekla nisam i, treba biti iskren, velika je vjerovatnoća da nikad i neću reći.
Dar jednostavnosti i razumljivosti je rijedak (i upravo zbog toga dar). Riječi su zamke, izgleda ti da nešto razjašnjavaš, da nešto rasvjetljavaš njima, a onda krene lavina (kod nas koji dar jednostavnosti i razumljivosti nemamo) i zapleteš se u nedogledne nizove koji i jesu i nisu nizovi tvojih misli.
Riječ je i ponor i ćuprija, reče neko (ili bar reče nešto slično).
Ja više ne mogu govoriti.
Ono što osjećam ne mogu spakovati u termine koje poznajem, ne mogu progovoriti riječima koje su razumljive, a reći ono što se u umu sročilo u slikama i emocijama. A druge riječi ne znam, a ne znam ni gdje da ih potražim.
Zato prosto više neću govoriti.
Nema smisla govoriti plačući i smijući se u isto vrijeme, a slike koje ja želim da verbalizujem su slike najglasnijeg plača i zvonkog smijeha zajedno. Kao kad, vjerujući da je na dnu neki dovoljno mekan dušek, skačeš u tamnu provaliju i u svakoj sekundi pada se smjenjuje misao o tom sigurnom prizemljenju i ona druga, o sigurnoj smrti. A, skočio si, ništa ne možeš više uraditi, možeš samo da sačekaš kraj.
O tome se ne može govoriti.
Zato neću.

"Stara tuga, usled velike tajne života ljudskog, potpuno prelazi u tihu i umilnu radost."
Dostojevski

Beloved...

Beloved Ganesha - remover of obstacles!

...

Otvorio sam knjigu nasumice i naišao na priču o Aleksandru Makedonskom. Car je, priča se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao.
"Zašto? Zar nije lijepo?" pitali su ga.
"Baš zato" odgovorio je on. "Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A s vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih žalio više nego sada."
M.S.

Strašna riječ

"Ja!-Teška reč, koja u očima onih pred kojima je kazana određuje naše mesto, kobno i nepromenljivo, često daleko ispred ili iza onog što mi o sebi znamo, izvan naše volje i izvan naših snaga. Strašna reč koja nas, jednom izgovorena, zauvek vezuje i poistovećuje sa svim onim što smo zamislili i rekli i sa čim nikada nismo ni pomišljali da se poistovetimo, a u stvari smo, u sebi, već odavno jedno."
I.A.

...

"Life is either a daring adventure, or nothing. To keep our faces toward change and behave like free spirits, in the presence of fate, is strength undefeatable." Helen Keler

...

"Takva vremena su ona kada jedan razgovor o drveću jeste gotovo jedan zločin, jer o mnogim pokoljima podnosi ćutanje." - Brecht

Kamala

... who is aglow and hued like the young sun (red), who is crowned by a slice of the Moon, and whose neckaces glow brightly, who is adorned with many jewels of precious stones, who is bent by the weight of her heavy breasts. Her hands hold the manjari of shali dhan, two lotuses and the kaustabh mani. She is smiling and her eyes are like the petals of a blooming lotus.

The life itself

"A lover knows only humility, he has no choice.
He steals into your alley at night, he has no choice.
He longs to kiss every lock of your hair, don't fret, he has no choice.
In his frenzied love for you, he longs to break the chains of
his imprisonment, he has no choice.
A lover asked his beloved,
Do you love yourself more than you love me?
Beloved replied, I have died to myself and I live for you.
I've disappeared from myself and my attributes;
I am present only for you.
I've forgotten all my learning’s,
but from knowing you I've become a scholar.
I've lost all my strength, but from your power I am able.
I love myself...I love you.
I love you...I love myself.
I am your lover, come to my side, I will open the gate to your love.
Come settle with me, let us be neighbors to the stars.
You have been hiding so long, endlessly drifting in the sea of my love.
Even so, you have always been connected to me.
Concealed, revealed, in the unknown, in the un-manifest.
I am life itself. You have been a prisoner of a little pond,
I am the ocean and its turbulent flood. Come merge with me,
leave this world of ignorance. Be with me, I will open the gate to your love.
I desire you more than food or drink
My body, my senses, my mind, hunger for your taste
I can sense your presence in my heart
although you belong to all the world
I wait with silent passion for one gesture, one glance from you "

Uštap

Nije da ja ne volim pun mjesec, volim, samo suviše se tu od mene traži.
Buđenje nije uvijek ulazak u svjetlo a on me budi bez kraja, i goni me kroz mrakove i blještavila i pita, pita, pita...
Ja o miru sanjam. Ja živim samo nemire. A on me podsjeća na to da mira nikada neću imati, da su i oni koje sam kao proživjela samo umrtvljeni nemiri.
Ni sad ne znam šta me to goni da isključujem napone, ali mi je jasno, svaki put kad mi u oku i u glavi zasija krug srebra, šta ih to ponovo uključuje.
Znaš, nije da ja ne volim buđenja, pa čak i ona koja me u mrak uranjaju, samo uz pun mjesec...

O Mrgudu jednom i jednoj Jezičari

Bio jednom jedan Mrgur. I bila jednom jedna Jezičara. I oni su bili drugari.
Mrgur je bio iz plemena Gorskih Mrguda za koje se kaže da su mrgodniji od ostalih Mrguda. A, među nama rečeno, Mrgud je i među svojim namrgođenim sapemenicima bio poznat kao neko ko je baš namrgođen. Samo je njegova djevojka, Nježnica, znala da kaže za njega da nije namrgođen.
Jezičara je voljela da kuva za Mrguda jela koja on baš i ne voli da jede, a onda da ga, na svoj jezičarski način, natjera da kaže da mu se to još i sviđa. Voljela je da priča toliko da Mrgud mora da izvrne očima i da kaže “ah, ove Jezičare”. Najgore je za Mrguda bilo to što ga je Jezičara tjerala da se ponekad čak i zagrle i znala je da ga poljubi u kosu (ako išta znate o plemenu Gorskih Mrguda, jasno vam je kako je to njemu teško padalo). Kad bi se igrali,, a to nije bilo često jer vi znate kako je teško natjerati Mrguda da se igra sa nekim kao Jezičara, ona bi izvlačila neka imena iz naftalina, on ih ne bi pogodio, onda bi prijetio nekim fizičarima i matematičarima. Ona se smijala i, kako inače rade Jezičare, pričala i dalje i izazivala nova kolutanja očima. Njene su igre pune brbljanja i mlaćenja rukama i tapšanja i grljenja, a Mrgud voli igre sa puno ćutanja, računanja, i bez fizičkog kontakta. Ipak, Jezičara je sve to radila zato što je smatrala da ona i Mrgud treba da budu najbolji drugari. I bili su.
Jednom je Mrgud odlučio da ode iz malog grada u kome se često viđao sa Jezičarom. I ona je mislila da nema veze što on odlazi, da će se brzo vratiti, da ne mora da brine jer Nježnica ide sa njim . I sad bi bilo tako glupo da prekine tradiciju brbljanja njenog i njegovog kolutanja očima, i da mu kaže da ipak brine i da joj nedostaje. Jezičare inače puno pričaju, ali više onako iz šale, ne vole da pričaju o emocijama pa da se rasplaču ( ah, zamislite jednu Jezičaru i jednog Mrguda kako pričaju o emocijama!).
I tako, sad Jezičara čeka da se Mrgud i Nježnica vrate u mali grad, pa da ona nastavi da sprema neku hranu za koju je on čuo da je grozna, da izmišlja neke igre u kojima on na silu učestvuje, da pravi šale od kojih njemu bude neprijatno, i da se i sama ljuti kad on komentariše njene jezičarske plemenske osobine.
Jezičara baš i ne piše često. Mrgud skoro da uopšte ne piše.
Nema veze.
Bitno je da Mrgud zna da nedostaje Jezičari, i da ona zna da on misli ponekad na nju.

...

Spisak mojih odgovora na ključna životna pitanja izgleda kao test iz gramatike, pun je rečenica kojima nedostaje ključna riječ (u određenom padežu ili glagolskom obliku)i prostora u koje te ključne riječi trebe upisati. Ah, kad ne bih morala da sama smislim riječi, lako bih se ja nosila sa nastavcima za ovo i ono, znam ih napamet.
"Šta ti, Marija, želiš?"
"Želim ..."
Mnogo riječi ne mora da znači priču, mnogo ispisanih listova ne mora biti roman.
A ja, ako nastavim, ima da se zapsujem...
Put do trućanja nije maraton, a meni kondicija odlična.
Ma, prekidam sad...

O samokritici

Evo ja- pa ne znam sve!
Priznajem da sam možda i ja ponekad griješio, a da toga nisam bio ni svjestan.
Dopuštam mogućnost da sam, eventualno, nešto mogao uraditi i bolje.
Ako je tačno da nema nepogrešivih ljudi, onda se to odnosi i na mene.
Nisam uvek uspijevao da dam najbolje odgovore na svako pitanje.
U nekim oblastima su se javljali određeni problemi i nisam uvijek i u svakom trenutku mogao odmah naći najbolja rješenja.
Ne isključujem mogućnost da će se nekada roditi neko ko će prevazići sebe i biti sposobniji čak i od mene. Bilo je određenih slabosti koje su beznačajne prema postignutim rezultatima.
Ponekad sam bio umoran, ponekad rasijan. Nisam u svako doba bio u stanju da učinim sve što sam želio.
Ako sam griješio, griješio sam nenamjerno i u najboljoj namjeri.
Ako bismo tjerali mak na konac i tražili dlaku u jajetu, mogli bismo reći da baš sve što sam uradio nije bilo idealno. Nikad nisam tvrdio da za neke sporedne probleme nisu moguća i drugačija rješenja.
Bilo je određenih teškoća, a i nekih tendencija koje bi se mogle tretirati kao negativne ako bi neko želeo da bude zlonameran. Moguće su izvjesne korekcije u nekim detaljima.
Treba se pomiriti sa činjenicama da sve nije besprekorno.
Govoreći sa najvišom strogošću prema sebi- priznajem da nisam uvijek bio u pravu! Ne garantujem da se ni ubuduće neće pojavljivati neke objektivne slabosti i teškoće.

M.Bećković

Jebote, super!

Ovih dana čituckam Bećkovića, "O međuvremenu". Dragi, satirični i prepametni Bećković.
Naravno, kako o svemu, tako piše i o jeziku pa, između ostalog, predlaže da se čitav naš jezik svede na dvije riječi, na "jebote" i "super".
Neću prepisati cijelu priču, podugačka je, ali dijelove ipak moram.
O SKRAĆIVANJU JEZIKA
Ja ne tražim da se to uvede, nego da se prizna i ozakoni, kada je već do toga došlo spontano.
...
Naravno, jezik ne može biti izolovan od svijeta i vijeka. Nije normalno da se sve skraćuje a da se jezik širi i produžuje.Pojavom dvije svemoćne riječi("jebote" i "super") pokazalo se da postoje milijarde nepotrebnih pojmova. Moderan čovjek ne zna šta će sa tim balastom, a mora da se izražava kraće i brže. Pokazalo se da se jednom od tih riječi može reći više nego vatrometima riječi i govorničkim toboganima. One mogu biti upotrijebljene bezbroj puta a da uvijek znače nešto drugo. Nabijene smislom koji se ne može potrošiti, one su se već pokazale kao uspješna zamjena za sve. Prosto je neshvatljivo da se niko ranije nije sjetio ova dva pojma, koja su nam bila na vrhu jezika, niti zapazio kakva se moč krije u ovih deset slova!Bili su potrebni čitavi tomovi da se izrazi ono što se može daleko uspješnije reći sa "jebote" i "super".
...
Nema tog doživljaja koji se ne može savršeno izraziti jednom od ovih riječi, pa čak i one, po potrebi, mogu biti skraćene. Dovoljno je reći "u-jee" ili "suu" pa steći ugled ne samo znalca, nego i slavu govornika. Kako su osramoćeni i uhvaćeni na djelu toliki praznoslovi, skribomani i gnjavatori. Nemoguće je jednu od ove dvije riječi upotrijebiti na pogrešnom mjestu. Niko ih nije izgovorio a da je ispao glup, preopširan, ili da se pogrešno izrazio!
Kako su postale suvišne tolike katedre i profesori maternjeg jezika! Kakav su samo posao bili izmislili- da rođenom narodu predaju rođeni jezik?! Pametnom čovjeku je tu odmah moralo biti nešto sumnjivo. Kakav je to maternji jezik koji se mora učiti?! I još imati kompleks da ga ne znaš, i da ne umiješ da govoriš, iako ti je maternji.
Čitavi krajevi neće više pogrešno govoriti, jer je nemoguće izgovoriti pogrešno "jebote" i "super".
Njihovu veličinu nemoguće je izraziti nekim drugim riječima nego opet sa "jebote" i "super".
Ako ne vjerujete da se samo sa dvije riječi mogu zamijeniti sve ostale pokušajte, za početak, da sa "jebote" i "super" garnirate sve što govorite. Te dvije riječi same rade.Niko vam neće reći da brbljate, trtljate, lupate, ako budete upotrebljavali samo "jebote" i "super". Oni su neka vrsta začina "C" Pokušajte da ih udjenete u sve što govorite, i tako ćete vidjeti da se slažete sa mnom, iako vam se to sada čini preterano.
S njima je svaka stvar ukusnija, a bez njih bljutavija!
Uzmimo, recimo, pjesmu Branka Radičevića DEVOJKA NA STUDENCU. Pročitajte je sa ovim refrenom, i bez njega, pa odlučite koja je bolja.

Kad sam sinoć ovde bila
Jebote!
I vodice zaitila
Super!
Dođe momče crna oka
Jebote!
Na konjiću laka skoka
Super!
Pozdravi me, zborit ode:
Jebote!
"Daj mi, sele, malo vode!"
Super, jebote!

Moj predlog će, vremenom, usvojiti čitav svijet. Ja ne razumijem kako bi se, na nekom drugom jeziku, to isto moglo drugačije reći. Ko ne razume čoveka koji kaže "jebote" i "super"! Dolazi dan kad će čitav svijet ukloniti jezičke barijere i sporazumijevati se samo sa "jebote" i "super".
To će biti, jebote, super!

Bezveze

E, da sam ja umjetnik...

Da sam umjetnik-slikar ja bih naslikala bubamare i leptire, vjetar i kolače, naslikala bih, za inat svima onima što slikaju tamu i mrak i teške duboke oči, neku djevojku koja se šminka i pri tom misli na kafu koju će popiti sa drugaricom u nekom novom kafiću.Koristila bih skandalozno svijetle i drečeće boje, pravila bih žuto narandžaste slike, zeleno-crvene i roze. Za inat, da!

Da sam umjetnik-pisac pisala bih, za inat, o nekim cvjetovima, o egzotičnim zemljama i izmišljala bih, za inat, neke radosne priče, srećne početke, srećne krajeve i srećna trajanja. I nikad ne bih priznala da sam izmislila, na početku svake knjige pisalo bi da je to priča o istinitom događaju.I ne bi bilo kraja mom izmišljanju. Sve za inat ozbiljnim piscima koji, sa svojim ozbiljnim licima, pričaju o svojim ozbiljnim knjigama. Za inat, ja bih to sve tako neozbiljno!

Da sam umjetnik-muzičar ja bih pravila šarene partiture, sve u šesnaestinama a takt četiri četvrtine, da ne može biti jednostavnije, a da golica i tjera te da se smiješ i da ti cupkaju ruke i noge i drugari oko tebe da cupkaju. I da se ne može pričati uz tu muziku koliko ti nešto golicavo igra oko usana. A za inat ne bih izašla iz tog običnog takta i tih dosadno kratkih i škakljajućih šesnaestina. I Bumbarov let bi bio sića u odnosu na muziku koju bih ja napravila iz inata, da zabavim ljude.

A da sam ja umjetnik, ja (ova Ja koja nije umjetnik) nikad ne bih kupila svoju sliku, nikad ne bih slušala svoju muziku i nikad ne bih pročitala svoju knjigu. I zar to nije licemjerno, tako se inatiti bezveze?

Kultura

Preplavljeni smo...Ovo je vrijeme interkulturalnosti, intrakulturalnosti, transkulturalnosti, neokulturalnosti, multikulturalnosti...Naravno, ne pominjemo subkulturalnost, ignorišemo je.

Riječ kultura potekla je od latinskog glagola colere, što znači obrađivati zemlju.

Pred buru

Neka noć bude opet onakva kakvu vi hoćete
Ja više ništa ne znam
Ništa ne razumem
Do samo noć kako opora i smolasta nadolazi,
Noć i noć i noć.

Mesto zlata i zla i dobra i zida očaja
Koji se ne svršava, o koji udarim glavom svaki čas
Jedan zanos bez lika, jedan razum bez krika
Za dugu noć koja nailazi
Pogled i vidik smešni i smešani zanavek.

Sem krvi koja teče između bola svakog i bola svakog
Nema tog viska koji će da im meri dubinu.

Zaboravi svoje pamćenje zaboravi svoj zaborav
Ko putnik rasejani bošču na nepoznatoj stanici
Most ranjav od rana sveta pruža se preko tih urvina
Preko tog užasa i blata
Gde se lomi navika svetlosti u suzi neotkupljenoj.

Eto na proplanku te jeze bez dna da bdim i spavam
Lomljiv i tavan i sam
Drskost mi ništa ne pomaže.
D.Matić

Opet budna

Malo mi je kanda zarđao ključ upornosti koji, okačen o crveni konac oko vrata, vučem godinama.On sad lako može da mi otvori jedino ona vrata koja najradije ostavljam zamandaljena, vrata iza kojih prošlost još ne planira da zamiriše na mem (čekam taj miris, nekako mi obećava zaborave i oproštaje).
Naravno, ja otvaram...
Tmina i paučina na sve strane, naslagane kutije, ustajali bivši vazduh, zagašena vatra i ohlađen pepeo svud okolo, uspjesi,naslagani papiri, poluzaboravljena lica.
Napamet znam rituale opraštanja, izlaženja, ostavljanja i nevraćanja (neke izvodim redovno, ovom se poslednjem mukotrpno pribižavam). Znam tačno šta treba pospremiti, šta i gdje skloniti, šta pobacati.Smirujem disanje, otvaram dlanove na gore. Ruke mirišu na tamjan, slučajno mi ostavljen prije nekoliko stotina dana.
Okna na prozorima su zamagljena, tek nazirem zimski pejzaž u daljini,davno uramljene slike pjevuše neke poznate melodije, neke ptičje molitve za sreću.
Idem odavde.
Probaću da otvorim neka druga vrata.
Eto šta se dešava kad vilenim noću, nalazim nepotrebne ključeve i otvaram nepotrebna vrata.
Došla je Bubica, ona je uvijek sadašnjost i budućnost.

Feelings are facts

Nije baš da nismo znali da je jabuka sa druge strane otrovana, treba da priznamo svi mi koji smo je zagrizli da prosto nismo ni mislili o drugoj polovini.
I, da, posledice trovanja i bla, bla, o tome se najčešće govori, ali, opet iskreno, sjetite se ukusa. Neprocjenjivo...

O ljubavi i drugim demonima...

Kletva

"Dao ti Bog dukat od sto oka, pa niti ga mogao nositi ni trošiti već sedeo kraj njega i prosio."

Noćna priča

Treba biti budan danju, a spavati noću. Ovo su čupava vremena, noću se svijetom šetaju demončići, vještice, leptirice, manijaci.Noću se kroz moju sobu šetaju gluposti i moj mozak (noću), prepoznaje njihove frekvencije i hvata ih i reprodukuje.
Noću prosto treba spavati, danju biti budan.
Ja obično imam opravdanje (odlična su kad mi je stalo a ovako, inače, nisu neka)ali mi je više dosadilo da ih koristim, ne pomažu, drže me budnom.
Da, ok, kašljem, boli me glava i grlo.
Izgleda da sam inhalirala neko iverje i sad to sve treba napolje iz pluća. A neće! Pa, kad ja sanjam drvosječe u poslu.
Da, bolje se i sanja noću, zato tada treba spavati, a danju treba biti budan.
Noću je vrijeme zatrovano, ubrzano, polupojedeno, noću sat traje kraće a boje su mu zatamnjene. Noću treba paziti na izgovorene riječi, na gestove, noću se treba kloniti ogledala, razmišljanja, razgovaranja o ozbiljnim temama.
Noću treba spavati, danju biti budan.
Najlakše je pisati noću, najlakše je plakati noću. Ali, napisane priče su gorke (mada, najčešće se takve smatraju uspješnima) a suze su olakšavajuće samo ako se plačući uspavamo.Zato noć treba prespavati i biti budan danju.