Prevrnu se vedro nebo...

Ja sam izgleda, ne znajući, ovladala nekim izvrnutim dodola vještinama. Nekako se zalomi da pada kiša onih dana kad ja zavapim za šetnjom, i da počne da pada snijeg kad ja javno objavim proljeće.
Eto, izvrnuta Dodola. Praktično Ladodo-žena.
Obećavam vam sve duže zime i sve kraća ljeta, proljeća koja traju dva dana , zime koje se ljubazno protežu od septembra do kraja aprila.Znam kako je to strašno, ali ne mogu da se suzdržim, želim Sunce.
Ovih dana često odgovaram na pitanje "šta radiš". Izlažem trenutno stanje stvari, pričam o planovima, žalim se na obaveze koje imam (ili sam umislila da ih imam, ili znam da bi trebalo da ih imam pa ih pro forme navodim), na vrijeme koje mi nekako izmiče, na mrljavo zdravlje. A kako je ponavljanje majka bla, bla, bla, ja sam u međuvremenu sročila jednu vrlo lijepu priču o tome šta radim. Depresivnu, ali vrlo modernu i laku za razumijevanje.
A kad se zaista zamislim i pokušam da odgovorim na ovo, vrlo uobičajeno i naizgled banalno pitanje, shvatim da ustvari samo čekam Sunce. Čekam proljeće, čekam priliku da prestanem da nosim kaput, debele čarape, čekam da prestane da duva, da se pojave boje, čekam da se otvori moj jedini put iz ove hibernacije.
Naravno, znajući kako to čekanje može da se oduži (nije ovo moja prva zima), ja u međuvremenu i živim. Moram...
Imam ja i dobre vijesti.
Uprkos mojim magičnim, izvrnutim dodolsko-koledarskim sposobnostima, priroda neke procese uvijek odradi kako treba.Proljeće će sigurno početi, i to uskoro. Toliko mogu da namirišem i kroz ovaj smrznuti vazduh.
Ja ću za svaki slučaj da pripremim sve što mi treba, sve roze i tirkizno. I sve bijelo. Možda me iznenadi već sutra.