Kobajagi mrak i kobajagi tišina

Kad ste poslednji put zaista vidjeli mrak. Onaj pravi, mrkli mrak... Onaj koji ja vidim kad iz nove (samo 20 godina stare...) babine kuće posle deset krenem u staru. Onaj koji pogledu daje čitavih pola metra da se prostre i iz koga vreba samo priroda. Ja sam ga vidjela prošlog avgusta, tu negdje onih dana kad sam čula tišinu i udisala vazduh sa visokim sadržajem kiseonika. Ako ne i istog tog dana... A samo se o mraku priča, mnogo ljudi mrak živi... Kako, pored ovoliko svjetiljki? Jedini mrak na koji zaista nailazimo je onaj mrak u nama, onaj najstrašniji i najbolniji. A toliko ga ima da niko nije ni primijetio da mi u danu neprekidnom živimo, da naši gradovi blješte svjetlom koje je, izgleda, vječno. Vječno svjetlo, ta sintagma obećava raj... Pa, kako nam se ovo dogodilo?
I ta tišina, trebalo bi da to bude lijek za dušu... A ni nje nema. Naši surogati tišine ispunjeni su zvucima ulica, komšija, muzike koju ne želimo da čujemo... Naš lijek nije ni placebo, a kamoli šta više od toga. A tamponi za uši nisu rješenje, naši su umovi toliko preplavljeni zvucima da bi nam trebale godine nošenja tih štapića da do te tišine dođemo. A te godine niko od nas nema, to su godine koje moramo posvetiti telefonima, odgovorima, dogovorima, zvucima, beskrajnim i nebrojenim kao i ona svjetla sa početka.Onda dobro, pogasi svjetla i pusti muziku! Ili šta?