Na putu ka planinama, posle nekoliko sati vožnje po "safari like" putevima, svratili smo u hotelčić koji je izgledao kao foto montaža. Ni traga pretjeranoj pompeznosti skupih indijskih hotela, niti skrnavosti onih jeftinih. Blještavo zeleni travnjak, sve sija od čistoće. U hotelu restoran, brza hrana a na meniju sto čuda kojima ne znam ni imena ni ukusa. I tu se ja odlučim za sok od manga i čokoladicu u foliji.
Deset minuta kasnije, za stolom prepunim hrane, dok sam se pripremala da otvorim sok, dragi domaćin kome se ništa ne odbija se okrenuo prema meni držeći u ruci neku hrskavu krofnicu iz koje je kapalo na sve strane. "Otvori usta jako!" Sekund kasnije čitava krofnica mi je bila u ustima.
I još sekund kasnije doživjela sam eksploziju ukusa! Suze su mi krenule na oči a svi receptori u ustima su zaskičali u isto vrijeme. U jednom zalogaju osjetila sam sve ljute, slatke, gorke, slane, opore i prijatne ukuse koje sam mogla da zamislim,
Malo čudo se zove panipuri. Pani je riječ za vodu, a puri su palačinkice (ili palačinke) koje se u toku prženja naduvaju. Hrskavo ispržen puri se probije sa jedne strane i u njega se sipaju čatniji. Čatniji su u stvari sosovi koji variraju od gusto kremastih do potpuno vodenjastih. Panipuri (ili golgapa, kako ga zovu ovdje na sjeveru)  se jede u jednom zalogaju.
I to kakvom zalogaju!
Zna se da ja nisam neki ljubitelj indijske hrane i da se moje priče uglavnom svode na isprdavanje sunđerastih kolača koji plivaju u vodi i crvenih sosova od kojih te obliva znoj, ali, panipuri je dobio moj glas. Naravno, teško da ću ga baš ubaciti u svoju dnevnu ishranu, prije će biti da ću mu se vratiti kad poželim malo gastronomske avanture.
Da tražim recept?