Da se upoznamo...

Mislim da sam već "postovala"(ah, kako drugačije da kažem!) neku priču o tome, no, ovo su neke nove stvari koje o sebi moram reći vama koji ove pričice čitate.
Nije da ja ništa o sebi ne znam, to što sam par puta izgovorila nešto slično, to je stvar faza (a o fazama već svi sve znamo). Nego, kad sam već krenula o sebi da pričam, prvo da se zahvalim nepresušnom izvoru informacija o ovoj temi.
Hvala Facebooku!
Hvala mu!
Znači, o meni...
Da sam bila na Titaniku onog kobnog dana, preživjela bih.
Da sam vampir bila bih Catholic School Vampire.
Posjedujem nekoliko anđela čuvara i više komada Swarovski nakita, nekoliko kafa (raznih vrsta) i više firmiranih cipela i parfema.
Da sam Beatles bila bih Ringo Star, a da sam kojim slučajem ušla u uži izbor za glumačku ekipu Boljeg Života, glumila bih Viki (to bi očigledno zahtijevalo drastične promjene mog izgleda ali, žrtva se mora dati).
Da sam mačka bila bih Ragdol (koju krasi nježnost i mirnoća, osjetljiva je na bol i otporna na stres, ima veliko povjerenje u voljene ljude, voli društvo, uživa u maženju i jako je znatiželjna).
Ja sam Hershy Kisses čokolada, crvena boja i ubiće me srčani udar.
Vrlo sam "lovable" (ona koja se lako voli??) i potreban mi je zaštitnički tip muškarca (ako ga tražim među slavnima, idealno bi bilo da to bude Ben Aflek!).
Za mene bi bilo savršeno da se bavim biznisom (tražiću neki kviz koji će to malo da precizira, obećavam!).
Da sam princeza bila bih Belle ( i dobila bih zvijer, što se uklapa u prethodnu priču o tome kakav mi partner treba, i ta bi se zvijer pretvorila u prelijepog princa, što se opet poklapa sa onim "Ben Aflek" dijelom i dokazuje preciznost ovih testova).
Među pet elemenata, ja sam definitivno voda,.
Naravno, ja sam tek ušla u proces otkrivanja, preda mnom su nepregledne aplikacije koje tek treba da popunim i ispunim rupe u znanju.
Cilj je jasan, uštedjeću sebi sate pričanja, nove ljude u mom životu ću upućivati na Facebook da saznaju sve o meni i da crno na bijelo vide kako sam ja brižna, radna, organizovana, kako sam slična vilama, mirna, druželjubiva, dobra majka i domaćica, sjajna kuvarica, posvećen prijatelj, osoba sa mnogo dobre karme i mnogo prijatelja.
Do tada ću, nadam se, saznati i da li sam ja Mardž ili sam ipak Homer (ili Lisa), da li sam Galadrijela ili Smigl, da li treba da jedem meso i da se bavim sportom, šta sam bila u prošlom životu i kako će to uticati na budući.
ZAto, hvala Facebooku!
Naravno, kao svaka prava dama ( a imam aplikaciju koja potvrđuje da ja to jesam), odbijam da kažem sve o sebi, to se kosi sa pravilima dobrog ponašanja (a jedna od aplikacija neoborivo dokazuje da ja te kodekse poštujem).
Eto, upoznasmo se opet!

...

Ja se iz ove zemlje nikad neću odseliti. NEĆU!
Ja ne mogu živjeti "napolju", ja sam čovjek napravljen za "unutra".
Naviknuta sam na ovaj jezik kao na boju očiju koje vidim u ogledalu svakog jutra, vezana sam za njega kao i za oblik prstiju koje vidim svaki put kad spustim pogled.
Ne, ne bih ja mogla živjeti napolju. I ne postoji razlog koji bih mogla da navedem a da nema veze sa nekim slojevima moga mozga koji na vizantijsko pojanje šalju impulse mojim suznim kanalima ( i, sasvim neočekivano, nekim žlijezdama koje luče hormone sreće!).
Moja paralelna domovina nema veze sa Srbijom, Crnom Gorom, nema veze sa kvalitetom puteva i visinom primanja, sa školstvom i zdravstvom. Ima veze sa vibriranjem tijela, sa epikom, zmajevitim junacima, lazaricama i koledama,sa kabalom, frulom, gajdama, sa prošlošću koja nije moja ali bez koje ni ja ni moja budućnost ne bismo mogle postojati.
Ta poezija i ta muzika su moj ključ.
...Kalino, kalin, vilin,
vitopero, zeleno...

...

Bolna mi je svijest da nikad neću uspjeti u potpunosti da kažem ili napišem ono što osjećam. Nije mi dovoljna riječ, nisam od darovanih. Ostaju mi nedorečene slike i zvuci, onaj koji me sluša ili čita ostaje uskraćen za pola tih, krajnje sinkretičnih, priča.
Stvarno i nestvarno su zajedno; zamišljeno, doživljeno i izmišljeno imaju istu vrijednost, to sam sve ja. Riječi ne znam da kontrolišem, tako razgoropađene ispadaju preko reda, ruše se i poništavaju međusobno, čuju se među njima psovke, vrisak pokoji, neka melodija kojoj ne znam izvor.
Već godinama u meni ključa jedna ista priča, jedna slika života koji živim, ali onog života koji je posledica ranijh života koje sam živjela ja i oni koji su me na ovaj svijet donijeli. I ne mogu je ispričati.
Pokušavam, ali ispada sakato. Nedostaju dijelovi, traje predugačko, miješaju se vremena i prostori, brljaju se jezici i dijalekti, smjenjuju se laži i istine, filmovi i sudbine ljudi koje poznajem, kletve i zdravice se prepliću...
A u svim tim pričama miriše rakija, duvaju vjetrovi kroz kanjone, plač i smijeh se čuju i dozivanja poznatih imena. I stihovi.
E, da, možda je rješenje u spajanju tih stihova.
"Miris iz kog se svo sjećanje vine..."

Nebo moje

Tiha zoro Istočnice, ozari mja,
da radujetsja, duša moja.
Nebo moje, hajde sidji dole,
tu na grudi moje, što se tebi mole.
Svetlo tvoje, neka sine,
da mir sidje sa visine.
Carstvo tvoje daleko je,
njemu širim ruke moje.
Nebo moje, hajde sidji dole,
tu na grudi moje,
što se tebi mole.
Nebo moje, nebo moje.

And isn't it ironic...don't you think

... A traffic jam when you're already late
A no-smoking sign on your cigarette break
It's like ten thousand spoons when all you need is a knife
It's meeting the man of my dreams
And then meeting his beautiful wife
And isn't it ironic...don't you think
A little too ironic...and, yeah, I really do think...

It's like rain on your wedding day
It's a free ride when you've already paid
It's the good advice that you just didn't take
Who would've thought... it figures

Life has a funny way of sneaking up on you
Life has a funny, funny way of helping you out
Helping you out
...

Đurđevdan

Začitah se u neki pravilnik ponašanja za mlade djevojke, reče mi neko da je danas Đurđevdan.
Neću prepisivati "pravilnik", samo želim da napomenem da mi se ove godine sigurno ne piše nikakva idila. Rekoše tamo da je trebalo da ustanem prije svitanja i da odlepršam uz pjesmu do rijeke po vodu, da tu istu vodu sipam u korito (???) i da površinu tog korita pokrijem svježim cvijećem, travama (pominje se i ružina vodica). NAravno, ide kupanje, prosipanje te vode u njivu (da donese plodnost i njivi i meni), a onda, drugarice pod ruku, pa u livadu po cvijeće za kićenje kuća ( a usput se gledamo sa momcima). Kažu da to obećava sreću u ljubavi i zdravlju za čitavu godinu.
Ok, imam glasan alarm na telefonu, mogla sam se probuditi prije svitanja i tu počinju problemi. Dunav i nije tako daleko ali smrdi previše da bi mogao da mi da ono što se zove "živa voda". Cvijeća nema dovoljno jer nema ni livada, a kažnjivo je harati vrtove Naftagasa, Željezničke stanice i gradskih trgova. A cvjećara... Da, kad zaradim svoj prvi milion.
Za korito bih se nekako i snašla (srećom imam kadu naguranu u kosinu u kupatilu), našla bih možda i tu njivu da prospem to malo cvijeća što sam nabrala (i sipala u vodu iz slavine, to je kompromis na koji sam pristala čim sam se sjetila Dunava).
Drugarice ne dolaze u obzir, sve su zaposlene toliko da nemamo vremena ni da se vidimo a ne da šetamo sokacima (???) i kibicujemo momke. Sve i da izvedemo to, da uzmu slobodne dane moje divne žene, na ovim sokacima momaka nema, oni su zarobljeni po kancelarijama.
Ok, da ne davim. Imam novi predlog za Đurđevdan.
Na Đurđevski uranak da ustane djevojka i da se zorom konektuje (prije prve kafe dok je još u pidžamici). Da se prikači na my space-gmail-messenger-msn-facebook-blogger i to sve odjednom i uz prvu kafu da provjeri šta ima novo u virtualnom selu i sokacima, da se javi kome se javiti treba, da iskulira koga iskulirati mora. KAd popije prvu kafu, djevojka da ustane od kompa i nastavi sa svojom dnevnom rutinom. Na putu ka poslu da na Đurđevdan proba da hoda sporije, da sebi kupi neki cvijet na nekoj od gradskih pijaca i neki slatkiš. Da se nasmije nekoliko puta (na Đurđevdan da djevojka ne traži razloga za to).
Posle posla da nazove prijateljicu (ili prijatelja) i da odu na kafu u neku od cvjetnih baštica po gradu. Da se opuste i uživaju ( i da popiju dosta vode, dobro je za ten a i uklapa se u čitav "Đurđevdan" koncept).
A dalje, kako kome Bog da.
Uživajte u danu! Đurđevdan je!
Ako ima dana za ubijanje aždaje, onda je to danas. Naravno, ovih dana aždaje nisu napolju, kako god krenem da ih tražim, zateknem ih u meni. Ne znam kako je sa ostalima, meni se čini da su se zvanično sa planina preselile u naše glave (nikad ljepše i nikad bolje ošišane, našminkane, nikad načitanije i pametnije).

...

Jer, čemu priča ako ne greje srce.

Čemu put, ako ne vodi do Hrama?